22°C
Mostar 29°C
Tuzla 23°C
Banja Luka 22°C
Bihać 22°C
Powered by Dark Sky

14.05.2019 / 20:00 Intervjui - Ivica Mladenović za Vijesti.ba

SNS i SNSD će završiti na smetljištu istorije kada padnu s vlasti

SNS i SNSD će završiti na smetljištu istorije kada padnu s vlasti

Politički sociolog Ivica Mladenović kazao je u intervjuu za Vijesti.ba kako u ovom trenutku u Srbiji ne postoji dovoljno jaka politička snaga koja bi skinula s vlasti Aleksandra Vučića.

Mladenović je u intervjuu za naš portal govorio o protestima u Srbiji, odnosima u regionu, položaju ljevice u Evropi, predstojećim izborima za Evropski parlament...

Ivica Mladenović je politički sociolog, glavni urednik srpskog izdanja Le Monde diplomatique, direktor redakcije regionalnog ljevičarskog časopisa Novi Plamen i doktorant na Univerzitetu Pariz VIII i na Filozofskom fakultetu.

 

Razgovarao: Haris Ljevo

 

Kako gledate na proteste u Srbiji na kojima građani i jedan dio opozicije već mjesecima protestuju protiv vlasti Aleksandra Vučića?

MLADENOVIĆ: Kao na pobunu jednog dijela urbane i visoko obrazovane srednje klase zbog dodatnog urušavanja demokratskih standarda od strane vlasti Aleksandra Vučića. Relevantna sociološka istraživanja pokazuju da su protesti koncentrisani na Beograd, i to na širi i uži centar Beograda, odnosno da njihovu socijalnu bazu čine obrazovani i urbani slojevi, među kojima dominiraju osobe sa stabilnim zaposlenjem i studenti.

 Drugim riječima, oni koji nemaju puno šta da izgube učestvujući u njima: ni u materijalnom ni u simboličkom smislu. To, naravno, ne znači da u drugim gradovima nema protesta, ima ih širom Srbije, ili da je njihova struktura potpuno ista u svim gradovima, ali rečene karakteristike su glavna tendencija koja nam jasno govori o karakteru i potencijalu tih protesta. S obzirom da je udio tih društvenih slojeva u Srbiji negdje između 10 i 15%, a da svojim zahtjevima i delanjem organizatori protesta nisu učinili apsolutnoi ništa da ih postave tako da budu socijalno inkluzivniji, očigledno je da imaju vrlo ograničen potencijal. Drugim riječima, imajući u vidu potpunu bezidejnost i politički analfabetizam onih koji otvoreno ili indirektno stoje iza organizacije protesta, a to su članice Saveza za Srbiju i njihov podmladak, jasno je da uskoro možemo očekivati njihov neslavan kraj.

 

Koliko je danas Aleksandar Vučić jači ili slabiji u odnosu na period prije protesta, jesu li ga oni promijenili na neki način?

MLADENOVIĆ: Ne postoje relevantna istraživanja javnog mnijenja na osnovu kojih bismo mogli da donesemo utemeljene zaključke na tu temu. Jer su sve ozbiljne agencije za istraživanje javnog mnjenja ili pod kontrolom vlasti, te više služe za kreiranje javnog mnijenja, ili su bliski najvećem opozicionom bloku. U svakom slučaju, ne vjerujem da je došlo do nekih velikih promjena u odnosu na period prije decembra prošle godine.

Moj je utisak da aktuelni protesti Vučića nerviraju više zbog toga što mu kvare sliku Srbije kao stabilokratije, koju nastoji da proda velikim silama, ali i simulaciju društveno-ekonomskog napretka koju prodaje svojoj izbornoj ciljnoj grupi, nego zbog toga što mogu da ga realno politički ugroze. Čini mi se da on potpuno vlada situacijom i da će izborno biti nedodirljiv u narednih nekoliko godina. S druge strane, ovi protesti će sigurno doprinijeti tome da Vučić malo “dovede u red” lokalne kabadahije, jer mu je sada jasno da je jedan dio građana spreman da se otvoreno pobuni i kontinuirano izlazi na ulice zbog bahaćenja njegovih livrejisanih služinčadi.

Sjetimo se da je povod za ove višemesječne i relativno masovne proteste bilo prebijanje Borka Stefanovića od strane nekih lokalnih bandita pod kontrolom SNS vlasti u Kruševcu. Prije toga su članice Saveza za Srbiju održavale slabo posjećene i politički sterilne skupove u malim prostorima širom Srbije.

 

Kako gledate na opoziciju u Srbiji? Među onim ljudima iz opozicije koja izlazi na proteste nalaze se ljudi od krajnje ljevice do krajnje desnice koji otvoreno podržavaju ratne zločince. Može li takva opozicija biti alternativa Vučiću?

MLADENOVIĆ: Zavisi na koju opoziciju misliš?! U Srbiji je na djelu rekonfiguracija opozicione scene. Tradicionalne partije su marginalizovane, od Srpske radikalne stranke, Demokratske stranke Srbije do Demokratske stranke i samostalno nisu sposobne da uđu u republički parlament. Pritom, SRS je postala otvoreni klijent vladajuće partije i Vučića direktno, tako da ćemo tek nakon narednih izbora moći da govorimo da li su Šešelj i njegova klika definitivno završili na đubrištu istorije. Generalno, Vučić je uspio da uspostavi kontrolu, tj. kupi ih, nad većim dijelom izrazito desnih pojedinaca i grupacija.

S druge strane, gomila novih i starih političkih organizacija pokušava da kroz stvaranje nesuvislih saveza politički preživi. To u kontekstu Srbije podrazumijeva ulazak u republički parlament. Jer, s obzirom da se radi o interesnim i parapolitičkim skupinama, kod kojih je pitanje ideologije sasvim drugorazredna stvar, jedina stvar koja ih drži na okupu i omogućuje im životarenje i simulaciju politike jeste novac iz budžeta.

Takav je npr. slučaj sa pomenutim Savezom za Srbiju. Tu imamo partije formalno potpuno različitih političkih senzibiliteta: od Demokratske stranke do Dveri. Štaviše, ovaj savez okuplja i opskurne pokrete koji se zovu Zdrava Srbija, Narodni pokret Otadžbina, Pokret za porodicu, Srpska sloga i sl. Oni, simbolički, igraju na kartu stvaranja novog DOS-a, koji je uspio da sruši Miloševića, s tim što je svakom iole politički pismenom subjektu jasno da je sličan projekat u aktuelnom kontekstu unaprijed osuđen na neuspjeh. Mislim da je jedini stvarni politički doseg SzS-a taj da će u Skupštinu ući mnogo veći broj političkih organizacija nego što bi to bio slučaj da samostalno izlaze na izbore.

Pored SzS-a, od relevantnijih opozicionih snaga možemo izdvojiti Pokret slobodnih građana na čijem čelu je glumac Segej Trifunović, i Građanski front, kao koaliciju raznih lokalnih organizacija: od Ne davimo Beograd, Lokalnog fronta iz Kraljeva, Udruženja slobodnih stanara iz Niša, do drugih samoorganizovanih lokalnih udruženja. Sa Sergejem Trifunovićem PSG, koji je inače osnovao bivši zaštitnik građana i velika nada Druge Srbije Saša Janković, polako postaje blijeda kopija desno populističkog pokreta Pet zvijezdica iz Italije. Ovaj pokret, koji i nije pokret jer nije izgrađen na temelju učešća u realnim društvenim borbama, trenutno je više poznat po nesuvislim izjavama svog predsjednika nego po artikulisanom političkom djelovanju. Takva strategija im je, međutim, na talasu šireg desnog populizma naglo podigla rejting. S druge strane, mislim da je u odsustvu radničke ljevice, pozitivna stvar etabliranje Građanskog fronta na tzv. građanskoj ljevici. Političku bazu ove organizacije čine lijevi liberali, ali i progresivni pojedinci koji su u prethodnom periodu učestvovali u realnim društvenim borbama. To je ono što ih izdvaja od drugih partija i to je ono što im daje politički potencijal kakav nijedna druga opoziciona partija nema. Vidjećemo da li će ga iskoristiti. Još da dodam da krajnja ljevica nije učestvovala na ovim protestima, ukoliko pod krajnom ljevicom podrazumijevamo antiparlamentarne, revolucionarne grupacije.

Dio lijevog bloka jesu bile neke radikalno lijeve organizacije i ova koalicija je na protestima imala ubjedljivo najbolju političku agendu, međutim, u jednom momentu su morali da se povuku jer im socijalna baza protesta i njihova kontrola od strane SzS-a nisu ostavili prostora za širenje te agende.

 

Postoji li u ovom trenutku neka politička opcija u Srbiji dovoljna jaka da zamijeni Vučića na vlasti?

MLADENOVIĆ: Maloprije sam zaboravio da podcrtam da većina građana koji učestvuju u protestu, prema istim onim sociološkim istraživanjima, ne podržava ni jednu od postojećih opozicionih partija. Dakle, uprkos tome što iza protesta, što formalno što neformalno, stoji SzS među ljudima koji izlaze na ulice postoji veliko nepovjerenje prema postojećem političkom sistemu, prema partijama generalno, uključujući i one opozicione. Na istom tragu, druga istraživanja pokazuju da najveći broj onih koji bi potencijalno glasali za SzS, to učinilo ne jer se identifikuje sa politikom te koalicije, nego jer smatraju da trenutno ne postoji smislenija politička opcija. Mislim da takva situacija otvara veliki prostor novoformiranom Građanskom frontu. Pritom, snaga SzS-a je između 10 i 15%, dok je snaga Vučićevog SNS-a između 40 i 50%. To vam jasno govori da je najjača opoziciona koalicija, sastavljena od velikog broja partija i udruženja, najmanje 4 puta slabija od SNS-a, a pritom je i podrška koju trenutno imaju na izrazito klimavim nogama. Dakle, moj odgovor na tvoje pitanje je negativan... I mislim da ćemo tek u narednim godinama, kada se rekonfiguracija političkog polja Srbije malo stabilizuje, moći da odgovorimo na pitanje koja je to politička snaga sposobna da zaista ugrozi Vučićev demokratski despotizam.

 

Građani Balkana godinama se drže u strahu od novih ratova. Koliko je to realna opasnost u ovom trenutku ako znamo da su u porastu i desničarske organizacije i partije širom svijeta?

MLADENOVIĆ: Mislim da je strah od novih ratova neutemeljen. Isfabrikovani konflikti niskog intenziteta nisu nemogući kada je riječ o sjeveru Kosova, jer ni danas nije sasvim jasno koji su dealovi u igri između srpskog i kosovskog rukovodstva, i to pod pokroviteljstvom raznih ambasadora i predstavnika tajnih službi velikih sila. Ne bi me iznenadilo vještačko izazivanje krvavih sukoba kako bi se u javnosti opravdala određena politička odluka. Međutim, bez obzira na jačanje desno populističkih snaga u Evropi i u svijetu, ne vidim na koji način bi to moglo biti povezano sa konfliktima na Balkanu. Na primjer, u vrijeme ratova 1990-ih na vlasti u velikom broju najvažnijih zemalja Zapada su bili kvazi-socijaldemokrati i demokrati. Dakle, isti oni koji su vatru u Jugoslaviji gasili tako što su je polivali benzinom. Više od toga ko je na vlasti na Zapadu, u procijeni perspektive o novom konfliktu u igri su druge stvari. Nemamo vremena ni prostora da o tome sada širimo priču ali djeluje mi da je trenutno odnos snaga u svijetu takav da nikome ne odgovara novi rat na našim prostorima. Pritom, na osnovu reakcija običnih ljudi po društvenim mrežama rekao bih da je, osim malog broja zaluđenika na svim stranama, naš narod shvatio da je rat bio odlično sredstvo elitama da potpuno razore i pokradu apsolutno sva naša društva.

Vjerujem da bi u slučaju sukoba danas najveći dio građanki i građana izabrao prije da ode iz zemlje nego da se dohvati oružja. To se uostalom dešava i u mirnodopskim prilikama. Iz Srbije se od 2000. godine iselilo preko pola miliona ljudi, situacija je na tom planu slična u drugim zemljama bivše Jugoslavije, a najgora je upravo u BiH, gdje se vještački izazivaju nacionalne tenzije kako bi se prikrio opšti lopovluk.

 

Kako ocjenjujete aktuelne političke odnose u regionu, prije svega između Srbije i BiH?

MLADENOVIĆ: Vidim ih, prije svega, kao produkt političkih konstrukcija etabliranih početkom posljednje decenije prošlog vijeka.

Političari iz svih naših naroda, koji je za mene jedan narod, nastoje da se legitimizuju kroz etničko takmičenje i manipulacije povezane s nacionalističkom histerijom. To je naročito izraženo u periodima izbora. Kao da postoje direktni dogovori da se međusobno hrane i pomažu u svojim karikaturalnim političkim kampanjama. Nije u pitanju nikakva teorija zavjere, nego naprosto ono što ja zovem “efekat slijeđenja”, ali sistemski utemeljen. Naime, to je sada svima jasno, političke i društvene elite naših naroda su zarad svojih interesa srušile SFR Jugoslaviju – kao jedinu, u istorijskoj vertikali, vrijednu državnu tvorevinu na ovim prostorima. Na njenim ruševinama su napravljeni etnocentrični politički sistemi čija je svrha reprodukovanje postojećih društvenih odnosa. Neuspjeh u konstrukciji sistema koji bi omogućio dostajanstven život svima, a ne samo raznim ratnim i postratnim profiterima, vještački se prebacije u kulturnu sferu i kroz zaluđivanje naroda nekim drugorazrednim pitanjima.

Nije Majkl Bilig bez razloga ustvrdio da je nacionalizam najuspješnija ideologija, ja dodajem: klasičan primjer lažne svijesti!, u ljudskoj istoriji. Nacionalizam nas uči da je meni, Ivici Mladenoviću, bliži neki tajkun ili konzervativni idiot, samo zbog toga što je Srbin, jer kao Srbi navodno dijelimo zajedničke nacionalne interese, od bilo kog Bošnjaka ili Hrvata, tj. radnika ili građanina iz BiH ili Hrvatske s kojom dijelim isti socijalni status i vrijednosne svjetonazore. Ja lično više nikada neću upasti u tu klopku, iako sam kao klinac krajem 1990-ih bio žrtva sopstvene lažne svijesti... tako da iz tog razloga negdje i imam razumijevanja za one koji su žrtve te hegemone ideologije i danas, uglavnom nepromišljeno. Zbog toga kažem: odgovornost zbog takvog stanja je primarno na nama, antinacionalistima, koji posljednjih 30 godina gubimo taj pozicioni ideološki rat u okviru gramšijanski shvaćenog civilnog društva u svim post-jugoslovenskim državama.

 

Uskoro će izbori za novi sastav Evropskog parlamenta. Možemo li očekivati neke veće promjene kada je u pitanju odnos snaga u EU i njihovom odnosu prema zemljama Balkana?

 

MLADENOVIĆ: Postoje različite procjene oko toga kako će izgledati novi sastav Evropskog parlamenta. To i nije toliko bitno. Bitnije je ono što se događa na terenu, u realnim drušvenim borbama. A na tom planu vidimo da narodski slojevi sve više osporavaju trenutno hegemoni politički sistem: aktivno, demonstrirajući nezadovoljstvo na ulicama i pasivno, povlačeći se u političku apstinenciju. Istovremeno, evidentno je i jačanje desno-populističkih snaga. Desni talas, koji s Istoka polako poplavljuje čitavu Evropu, od Ukrajine, preko Poljske, Mađarske i Austrije, do Njemačke, Francuske i Španije, već degenerisao i gotovo čitav američki kontinent.

U Brazilu smo npr. dobili predsjednika sa neofašističkom politikom. Takve opcije su prije svega rezultat haosa u koji nas uvode stranke ekstremnog centra. Tu mislim na stranke lijevog i desnog centra, koje već trideset godina urušavaju socijalne i civilizacijske tekovine radničkog pokreta iz XX. vijeka. Međutim, uprkos tome što uzrok jačanja populističke desnice treba tražiti u praktičnim politikama ekstremnog centra, isto je i pokazatelj aktuelne slabosti ljevice. Istorija nam, naime, govori da protofašističke ili čisto fašističke opcije, koje kao rješenje nude dalju dezintegraciju potčinjenih i potlačenih, upirući prst na etničke manjine, imigrante itd, ostvaruju uspjeh samo u situacijama kada ljevica nije u stanju da ponudi alternativni društveni i politički projekat. Takva je, na žalost, trenutno situacija, iako se iskreno nadam da će se odnos snaga u narednim godinama radikalno promijeniti. Jer, u suprotnom, sigurno ćemo potonuti u neki oblik varvarstva.

 

Građani u Evropi sve manje vjeruju starim političkim strankama što je dovelo do stvaranja nekih novih poput pokreta En Marche u Francuskoj čiji je lider Emmanuel Macron postao predsjednik zemlje i jedna od vodećih političkih figura u svijetu. Kako je došlo do toga?

MLADENOVIĆ: To je povezano s onim što sam ti rekao u prethodnom odgovoru. Na djelu je opšti pad povjerenja u vladajući politički sistem. On se uglavnom manifestuje bilo politički neartikulisano, bilo u pogrešnom pravcu. U nekim zemljama je to izraženo kroz davanje protestnog glasa desno-populističkim opcijama, u drugima ljudi izlaze na ulicu, ili odlaze u političku apstinenciju, u trećim imamo miks svih tih tendencija i sl. U Francuskoj je situacija specifična po tome što je komandna klasa, koja naravno ima punu kontrolu nad novcem i medijima, kao ključnim resusursima u savremenim oligarhijama s demokratskim predznakom, uspjela da proda ljudima navodnu revitalizaciju političkog sistema upravo formiranjem pokreta En Marche i predstavljanjem bivšeg lovca na plijen u finansijsko-špekulativnom sektoru, Emmanuela Macrona, kao ključne figure u tom procesu. Sve je to dovelo do propasti tradicionalnih partija vlasti, socijalista i konzervativaca, i do još gore i demokratske i socijalne situacije od one kakva je bila prije 2017. godine. Macronov pokret je, dakle, uspio da poveže posvađane frakcije ekonomske i političke komandne klase, formalizujući na taj način ekstremni centar kroz jedinstveni politički pokret, a uz to je i neuporedivo nedemokratskiji ustrojen od tradicionalnih partija vlasti. U Francuskoj tako gledamo ruiniranje ne samo socijalnih, nego i demokratskih standarda, sve pod izgovorom odbrane liberalne demokratije. Pokret Žutih prsluka je upravo reakcija na takve anticivilizacijske tendencije.

 

Može li se nešto slično desiti u zemljama bivše Jugoslavije?

MLADENOVIĆ: Kao što smo vidjeli na primjeru Francuske, rušenje starog i uspostavljanje novog poretka u politici nije nužno dobra stvar, ukoliko na čelu tih procesa nisu progresivne društvene i političke snage. Situacija na Balkanu je dosta paradigmatična u tom smislu. Osim u slučaju SDA u BiH, i HDZ u Hrvatskoj, vidimo da gotovo nijedna bivša najjača partija nakon pada s vlasti u našim državama nije uspjela da se povrati na nivo od prije tog pada. U Srbiji je to npr. slučaj sa SPS-om, koji samostalno jedva da prelazi cenzus, a Demokratska stranka Srbije i Demokratska stranka o njemu mogu samo i da sanjaju. Klijentelističke organizacije poput SNS-a i SNSD-a će vjerovatno završiti na smetljištu istorije onog momenta kada padnu s vlasti. To je dobar pokazatelj, s jedne strane, da su politički sistemi kod nas veoma nestablini, i, s druge, da je suština ponekad bitnija od forme.

Šta hoću da kažem, bez obzira na ime političke organizacije ili pojedinaca koji vrše vlast, vidimo da su neoliberalizam i nacionalizam konstanta od rušenja SFRJ. Zbog toga je – čini mi se – pravo pitanje da li postoji šansa da se u zemljama bivše Jugoslavije formira politička opcija koja bi ponudila alternativni politički projekat... I da pritom ta opcija ima takav mobilizacijski potencijal koji je može dovesti na vlast. Mislim da će to dosta zavisti od opštih kretanja u Evropi, jer je pobjeda alternativne političke opcije na Balkanu nemoguća bez pobjede takvih opcija u Evropi, ali i od kretanja u samoj Srbiji, kao najvećoj post-jugoslovenskoj državi. Ubijeđen sam, dakle, u to da bi pozitivni signali i tendencije iz Srbije mogli, po sistemu spojenih sudova, da imaju pozitivan odjek i da se prošire na ostala post-jugoslovenska društva. Koji bi, recimo bili argumenti bošnjačkih i hrvatskih neoliberala i nacionalista ukoliko bismo na nivou EU i u Srbiji imali vlast koja bi sprovodila socijalne politike u opštem interesu, uz jasno antinacionalističku retoriku i praksu na identitetskom planu? Za sada, naravno, ovakva kretanja nisu izvjesna ni u Evropi, a još manje ne u Srbiji.

 

Kao neko ko dobro poznaje situaciju u Francuskoj, kako gledate na požar u kojem je zapaljen kultni Notre Dame i na reakcije svjetske, ali i naše javnosti, bilo je čak i onih koji su se otvoreno radovali tome?

MLADENOVIĆ: Po mom mišljenju reakcije na spaljeni Notre Dame su dosta paradigmatične na dva nivoa. Na prvom, one nam mnogo govore o nama na Balkanu, odnosno o dubini našeg ponora. Ne mislim tu samo na komentare tipa, “baš mi je drago to što je Notre Dame završio u plamenu... to im je osveta za Kosovo ili za ubijene muslimane širom svijeta”, oni su očigledno posljedica socijalno i politički dezorijsntisanih ljudi jednog razorenog društva, nego i na sramotno klijentelistističko ponašanje srpskih vlasti. Nisam ispratio da li je bilo i kakve su reakcije vlasti u drugim zemljama bivše Jugoslavije. S druge strane, to što su francuski bogataši u roku od nekoliko dana izdvojili preko 500 miliona eura za obnovu katedrale, jasan je indikator opštih društvenih trendova u Evropi i šire. Svakom zdravorazumskom biću, naravno, može da bude samo žao zbog toga što je zbog neodgovornosti francuskih vlasti ruiniran jedan od simbola kreativnosti evropskih radnih ljudi i umjetnika iz 12, 13 i 14 vijeka. Ipak, cijela ova afera je opravdano izazvala zgražavanje francuske javnosti kojoj se već decenijama, pod izgovorom da para nema, obrazlažu npr. politike komodifikacije obrazovanja i zdravstvenih usluga. Ta ista javnost je u samo nekoliko dana shvatila da se isti ti koji govore da para nema za socijalne servise, razmeću nevjerovatnim ciframa kada je riječ o obnovi Notre Damea. Ma koliko to bila vulgarna paralela, jasno je da je političkoj i ekonomskoj vladajućoj klasi bitnije da kupi svoju “besmrtnost” time što će njihova imena biti uklesana tamo u nekom kamenu ispred katedrale, nego da plati poreze ili radi u opštem interesu, kako bi ljudi mogli da obezbijede sebi dostojanstven život u ovozemaljskom životu. Dakle, moj glavni utisak je da je afera oko Notre Damea latentno još više ogolila pravu prirodu hegemonog sistema.

 

(Vijesti.ba)

Komentari - Ukupno %

NAPOMENA - Portal Vijesti.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Vijesti.ba!
1000 karaktera preostalo
Prikaži još

Izdvajamo