20°C
Mostar 27°C
Tuzla 22°C
Banja Luka 20°C
Bihać 22°C
Powered by Dark Sky

04.07.2019 / 23:32 BiH - Ko je ko u pljački stoljeća

Sve je isto, samo Mije nema: Senad Pećanin prije 18 godina raskrinkao kriminal u “Aluminiju“

Sve je isto, samo Mije nema: Senad Pećanin prije 18 godina raskrinkao kriminal u “Aluminiju“

Ekskluzivni dosje o mostarskom Aluminiju kojeg je Senad Pećanin objavio u magazinu “Dani“ prije ravno 18 godina pod naslovom “Posljednji čin najveće poslijeratne pljačke u BiH“ i danas je jednako aktuelan, a nekima i razumljiviji.

U dosjeu je još tada pojašnjena shema prema kojoj Aluminij treba završiti daleko od onih koji su ga pravili i daleko od uticaja države na čijem se tlu nalazi. Ko je ko u pljački stoljeća? Ko je za koga radio? Iza kakvih su se zvučnih titula krili međunarodni eksperti za iskorištavanje nesretnika u tranziciji? Kakva je veza Sarajevo - Mostar? Kakva je uloga Glencorea, a kakva Mije Brajkovića i ostalih tada aktuelnih političkih aktera.

Tekst prenosimo u cijelosti:

- Da savršen zločin postoji, to je jasno, baš kao što je jasno da takvog djela nema bez savršenog plana. Priča o Aluminiju, mostarskom kombinatu i mogućem temelju oporavka bosanskohercegovačke privrede, pokazuje šta savršen plan ne dovodi do savršenog zločina: bahatost i bezobrazluk realizatora. Da Mijo Brajković nije ratnom retorikom tumačio ustroj kompanije čija je struktura promijenjena puškom, da njemačke kompanije i danas ne isplaćuju nadoknade zatočenicima koncentracionih logora dok bi današnje vodstvo Aluminija najradije zaboravilo na Bošnjake koji su sa Heliodroma dovođeni na prinudni rad u kombinat, da je Edhem Bičakčić barem pokušao prikriti kako ne vidi ništa sporno u pomaganju otetog... dugo bi ostalo tajnom kako je hercegovački gigant sa skromnom šibenskom investicijom napravio čudo. Dugo, ali ne i zauvijek: pa tu su stranci, Ured visokog predstavnika prije svih, čijim je službenicima u opisu posla zaustavljanje klepto-nacionalista! E, to je lekcija za naivne, u kojoj se dešava još jedan dramski obrt. Upravo službenici Ureda visokog predstavnika čine sve da se savršen zločin dogodi, razmišljajući, svakako, i o vlastitoj zaradi u cijeloj priči. Petritschev je kabinet okupio gomilu korumpiranih stranaca, spremnih da sa pozicije moći legaliziraju nemoguće, podijele što se podijeliti da, zadovolje vlastite nalogodavce i bogato nagrade saučesnike. To što svi ti likovi u skupim odijelima sve vrijeme djeluju ozbiljnije i uglađenije od ergele lokalnih tajkuna ne govori ništa drugo sem da balkanski sindrom lopovluka, kao i talenat uostalom, ne bira onoga ko će ga nositi. Tek, talenat za pljačku kod petričevaca je razvijeniji. U ekskluzivnom dosjeu Dani donose shemu prema kojoj je Aluminij, sinonim sprege kriminala i rasizma, trebao završiti daleko od onih koji su ga pravili, onih što su u njemu radili, daleko od uticaja države na čijem se tlu nalazi. Ko je ko u pljački stoljeća? Ko je za koga radio? Iza kakvih su se zvučnih titula krili međunarodni eksperti za iskorištavanje nesretnika u tranziciji? Kakva je veza Sarajevo - Mostar? Koliko je Ustav važan? I šta sve (ne) zna, a šta (ne) smije federalni premijer Alija Behmen?

Vlasti u Bosni i Hercegovini, a prije svih njeni građani morali bi se krajnje ozbiljno zapitati nad radom i odlukama pojedinih čelnika i namještenika Ureda visokog predstavnika. Naime, oni posljednjih mjeseci (afere TV BiH, mobilna telefonija, Siemens...) ne samo da podrivaju ionako krhke temelje bh. ekonomije već ukazuju i da je sam Ured visokog predstavnika postao prioritetno mjesto na kojem bi široko propagirana antikorupciona kampanja pretočena u konkretne istrage mogla dati najveći učinak.

Rezultati istrage Dana oko načina na koji je Ured visokog predstavnika vodio čitav postupak pravne revizije Aluminija upućuju na šokantan zaključak: cilj OHR-a je konačno legaliziranje najveće poslijeratne pljačke državnog kapitala u Bosni i Hercegovini! Dani raspolažu ne samo sa dovoljno indicija da su pojedinci iz Ureda visokog predstavnika prvo spriječili izvođenje pravno jedino logičnih zaključaka na osnovu činjenica koje je konstatirao revizorski tim, već i dokazima za optužbu da je voditelj OHR-ovog odjela za privatizaciju Jean-Jacques Vollbrecht pokušao unosnom poslovnom ponudom korumpirati jednog bošnjačkog člana revizorskog tima za pristanak na sramnu metodologiju rada revizorskog tima i izvođenje skandaloznih, pravno nevjerovatnih zaključaka.

Petritschev nadzornik, Glencorov plaćenik Naime, očito ne želeći da zaključak revizije prepusti činjenicama do kojih bi revizorski tim u svom radu mogao doći, Ured visokog predstavnika je formirao vlastiti Nadzorni odbor, čiji je zadatak bio, po formulaciji iz Završnog izvještaja revizorskog tima, da "pomaže" radu revizorskog tima. Sama činjenica da se ovaj odbor OHR-a titulira "nadzornim" nije nimalo slučajna: tokom rada revizorskog tima ovaj odbor je od samog početka skršio njegovu nezavisnost, budno motreći da i po cijenu pravnog nasilja nad neumoljivim činjenicama dođe do zaključaka zbog kojih poslovodstvo Aluminija svojim priopćenjem za javnost izražava zadovoljstvo završnim revizorskim izvještajem.

Tim OHR-ovih nadzornika sačinjavali su Andreas Niemann, bivši voditelj odjela za privatizaciju, sada u uredu OHR-a u Banjoj Luci, Thomas Framby, zamjenik voditelja pravnog odjela, Jean-Jacques Vollbrecht, voditelj odjela za privatizaciju, i Adrian Rausche, iz antikorupcionog odjela. Na početku rada revizorskog tima, na čelu Nadzornog odbora je bio Andreas Niemann, ali je nakon njegovog odlaska u Banju Luku dužnost preuzeo Vollbrecht.

Iako se holandski pravni konsultant Wim Timmermans, kojeg je OHR angažirao za voditelja revizorskog tima, uz još dva hrvatska i dva bošnjačka člana, u svojoj metodologiji na samom početku rada tima pokušao držati pravnih činjenica i zaključaka koji iz njih proizilaze, namještenici OHR-a iz komisije za pomoć su ubrzo njemu i svim članovima tima jasno stavili do znanja zašto se njihov odbor zove "nadzorni". Tako su više puta tokom rada tima svojim intervencijama svojevoljno mijenjali zaključke do kojih je u raznim etapama revizorski tim dolazio (naprimjer: donesen zaključak o potrebi finansijske revizije promjene vlasničke strukture je preko noći nestao); nisu se libili da vode glavnu riječ u raspravama tokom rada revizorskog tima; u pritiscima se nisu ustezali ni od galame i vikanja na pojedine članove tima tokom rasprava, kada su oni pokušavali ukazati na pravnu nelogičnost nametnute metodologije rada i zaključaka.

Na takvu ulogu i ponašanje nadzornika iz OHR-a pristao je šef revizorskog tima Timmermans, očito se držeći advokatskog gesla da onaj ko te angažira i odlično plaća ima pravo i da odlučuje do koje mjere će uvažavati tvoje pravno znanje, prijedloge i zaključke koje nudiš. Puno više problema nadzornici su imali sa pojedinim članovima tima koji su se držali prava i zakona "kao pijan plota". No, kako je šef nadzornika, Švicarac Vollbrecht, u Bosni već dovoljno dugo da ne bi znao kako se ovdje većina i najtvrđih vrata otvara, to je jednom od jogunastih članova revizorskog tima ponudio više nego unosan posao: zastupništvo u BiH moćne švicarsko-američke korporacije Glencor, koja je jedna od najvećih multinacionalnih korporacija koje se bave aluminijem i koja je za sada samo partner, a ubrzo i skoro sigurni kupac i vlasnik mostarskog Aluminija. Vollbrechtov pokušaj se završio krahom, ali ne i njegova nakana da finalni revizorski izvještaj pretvori u zaključke koji su uvredljivi po znanje i brucoša pravnih fakulteta. Cilj je postigao tako što su dijelovi izvještaja koji dovode u pitanje unaprijed pripremljene zaključke i preporuke nestali ili su izmijenjeni. Tako je u konačnom izvještaju nestao dio teksta iz prethodnih verzija koji ukazuje da su finansijskim transakcijama koje je provodila uprava Aluminija državni interesi teško oštećeni; promijenjen je dio koji je konstatirao da je upravljanje državnim kapitalom u Aluminiju sa kantona nezakonito preneseno na Općinu Mostar-Jug; u završnoj verziji engleskog teksta izvještaja, uz obrazloženje "radi jasnijeg teksta", izmijenjen je sadržaj tačke 10.7., kojim je utvrđena ništavost izvršenih transakcija, pri čemu je cijeli taj dio jednostavno izbrisan, što obrazloženju daje suprotnu sliku.

Prije nego se ukaže na razloge skandaloznosti zaključaka pravne revizije Aluminija, neophodno je otkriti motive za njihovo donošenje. Prije svega, očito je da je cilj OHR-a da se promjena vlasničke strukture Aluminija učini definitivnom i kao takva legalizira. Da se nije radilo o toj namjeri, Wolfgang Petritsch i njegovi najbliži saradnici se ne bi oglušivali, prvo, na višemjesečna obraćanja pojedinih članova revizorskog tima koji su i pismeno i usmeno ukazivali na neprihvatljivost metoda rada tima, i drugo, na ista upozorenja najviših državnih i federalnih funkcionera do kojih je sadržaj izvještaja procurio još prije njegovog usvajanja.

Zbog čega je OHR revizorskim izvještajem pokušao zacementirati promjenu vlasničke strukture koju je neposredno nakon rata objavio Mijo Brajković, direktor Aluminija? Ništa pogrešnije ne bi bilo od traženja odgovora na terenu "naklonosti prema Hrvatima" i drugačijeg pristupa prema Bošnjacima. Jednostavno, radi se o tome da je poslovodstvo ovog mostarskog kombinata stvarnu vrijednost Aluminija umanjilo za iznos koji se mjeri stotinama miliona maraka, za koliko će i iznos koji će država dobiti u privatizaciji prodajom svog dijela vlasništva biti umanjen. Multinacionalne kompanije, poput Glencora, poznate su i po tome što povoljne poslove sklapaju koristeći se i fondovima za korumpiranje, koji u nekim zapadnim državama predstavljaju zakoniti dio budžeta. Način na koji se one pokušavaju zabadava dočepati Aluminija u osnovi se ne razlikuje od onog na koji ovdašnji tajkuni u bescjenje kupuju atraktivna preduzeća u privatizacji, s tom razlikom što su sada "davaoci usluga" stranci u OHR-u, a ne lokalci u agencijama za privatizaciju.

Skandalozna revizija Zadatak revizorskog tima bio je od OHR-a definiran kao ispitivanje zakonitosti i legitimnosti izvršenih promjena u vlasničkoj strukturi Aluminija. Vrlo brzo je postignut konsenzus unutar tima da su za pojašnjenje vlasničkog statusa od ključne važnosti pitanja zaposlenih, promjene organizacionog oblika, promjene visine kapitala, nositelja vlasničkih udjela, države kao nositelja vlasničkog udjela, privatizacije i stranih ulaganja.

No, tokom rada revizorskog tima postalo je jasno da kriteriji po kojima će se u svojim zaključcima ravnati revizorski tim neće biti pravni, već kriteriji arbitrarnosti, bazirani na trenutnom stanju koje Timmermans naziva "životnim činjenicama". Čitav njegov izvještaj pun je primjera u kojima se zakonitost pred "životnim činjenicama" provela kao "bos po trnju". Onog trenutka kada je postalo jasno da će zaključci biti pisani na taj način, postalo je jasno da svojevremena izjava čelnika HVO-a, "ko je šta jamio - jamio", nije bila samo ratna tlapnja.

Jedan od mnogih primjera kako, po OHR-u, "život pobjeđuje zakon i zakonitost" jeste rasprava oko zakonitosti učešća mostarske Općine Jug, kao predstavnika državnog kapitala, u vlasničkoj strukturi Aluminija. Timmermans u izvještaju doslovce kaže: "Iako se Ustav iz 1994. godine izričito ne bavi imovinom Federacije, čini se jasnim da se zakoni Hrvatske Republike Herceg-Bosne koji predviđaju zaseban status državne imovine na način da ona nije u vlasništvu Federacije ne mogu smatrati usklađenim s Ustavom. Štoviše, ti zakoni očito nisu u skladu sa federalnim Zakonom o transformaciji društvene imovine od 24.11.1994.,S.L. 33/94, koji predviđa vlasništvo Federacije nad bivšom društvenom imovinom. Pošto zakon 33/94 čini dio pravnog sustava Federacije uspostavljenog Ustavom iz 1994. godine, prethodni zakoni Hrvatske Republike Herceg-Bosne, koji su protivni zakonima Federacije, očito će se smatrati ništavnim. Rezultat toga je da se i imenovanje Upravnog odbora Aluminija ima smatrati nezakonitim, pošto je imenovanje izvršilo nelegitimno tijelo."

E, sad, nakon svih citiranih konstatacija trebalo je biti ili pravni idiot ili besramno potkupljen i bezobrazan pa u izvještaju konstatirati "... da će tim za pravnu reviziju - sa izuzetkom dva njegova člana - prihvatiti ovlasti Upravnog odbora u upravljanju preduzećem i sudit će odluke odbora na osnovu njihovog kvaliteta". Wim Timmermans i Jean-Jacques Vollbrecht, naravno, nisu pravni idioti, ali je upravo prikazani postupak postao i metod "pravne" arbitraže i svih ostalih pitanja.

I naravno, kada je jednom narušen princip legaliteta i pravne procjene činjenica, kriteriji za procjenu su postali proizvoljni. Posljedica ovakvog metoda nametnutog od nadzornika iz OHR-a jeste slabljenje države i njenih institucija, legalnosti, zaštite svojine koja je garantirana i međunarodnim konvencijama koje su sastavni dijelovi i dejtonskog i federalnog ustava. Na ovaj je način OHR na velika vrata legalizirao očuvanje ratom stečenih pozicija, otimanje državne svojine, nezakonitu privatizaciju i pravnu nesigurnost i haos.

Ali, da su OHR-ov revizor i njegovi nadzornici dosljedno poštovali njihov kriterij "procjene kvaliteta odluka", čak bi i tada nemoguće bilo legalizirati pljačku. No, promjena kriterija je iskorištena samo zato da bi se oni u nastavku mijenjali i primjenjivali prema potrebi i opravdanju očito unaprijed zadatih ciljeva. O ovome najbolje govori činjenica da se kriterij "kvaliteta odluka", osim na samom početku kada je promoviran, nije više spomenuo tokom cijelog završnog izvještaja, niti je ijedna odluka procijenjena sa stanovišta ovog kriterija. Učinjeno je to zato što bi onda bilo neophodno kvalitet odluka procjenjivati po kriteriju korisnosti za državu kao isključivog vlasnika kapitala. No, tada ne bi bilo moguće prezentirati zaključke koji amnestiraju niz radnji koje ionako nisu u skladu sa zakonom i kojima se državna imovina raznim zloupotrebama i fiktivnim prikazivanjem umanjuje, mijenja joj se obim, kvalitet i kvantitet, i to sve samo s ciljem da bi se od vlasnika - države - ta imovina otela. Epilog je da su kriteriji legalnosti i zakonitosti napušteni u korist kriterija korisnosti, koji onda nije primijenjen. Očito je da je jedino pravilo koje bi moglo da liči na kriterij ono kojim se pokušava legalizirati "status quo". To se jasno vidi kod promjena vrijednosti kapitala koje po čak prihvaćenim ocjenama nisu transparentne, nisu odgovarajuće verificirane, nisu u skladu sa zakonom i principima dobrog računovodstva... sve to, ali bez posljedica! Isto je i kod transformacija duga u kapital, gdje se jasno naglašava da nema zakonskog uporišta - ali ponovo nema ni posljedica. Identično je i sa ocjenama obračuna plaća, za koje se konstatuje da nemaju zakonskog uporišta, da su etnički diskriminirajuće prema Bošnjacima i Srbima, da su "velikodušne", da se mora izvršiti revizija obračuna... ali, ponovo bez posljedica.

Problem učešća predstavnika državnog kapitala u Upravnom odboru Aluminija je nezakonit po više osnova. Prvo, nema tog pravnog uporišta po kojem ga je mogla izabrati mostarska Općina Jug. Drugo, sve i da je mogla, ona ga nije izabrala, jer pitanje izbora predstavnika državnog kapitala u Upravni odbor Aluminija nikada nije bilo na dnevnom redu Općinskog vijeća, već je načelnik sam sebe izabrao. Da ga je, pak, Općina Mostar-Jug izabrala, postojala bi Odluka Općinskog vijeća o preuzimanju vlasničkih prava nad državnom imovinom i imenovanju upravnog odbora u Aluminiju. Na osnovu jedne takve odluke načelnik bi imao zakonski osnov za svoje djelovanje. No, pošto bi stavljanjem tog pitanja na dnevni red Općinskog vijeća to postalo javna informacija za koju bi znali svi vijećnici i OHR - koji je u to vrijeme pratio svaku sjednicu - onda je urađeno tako da načelnik mimo zakona i statuta sam sebe ovlasti i pristupi skupštini dioničara. Prema tome, njegova akcija nije akcija Općine Mostar-Jug, nego lična, pa je zato Timmermans nakon analize njegovih ovlaštenja doslovno zaključio: "Na osnovu ovih odredbi, upitno je da li spomenutu odluku načelnika Općine Mostar-Jug od 22.12.1997. treba smatrati legitimnom." Kakvi su rezultati njegovog "angažmana", najbolje pokazuje nova struktura vlasništva Aluminija. No, on može mirno spavati, jer revizor zaključuje da "zakon ne prisiljava načelnika općine (koji je državni organ) da radi u interesu države"?!

Kako je pojeden kapital Utvrđivanje stvarne vrijednosti imovine Aluminija i načina obaranja te vrijednosti sa 1,4 milijarde DM na sadašnji nivo, bez sumnje je jedna od ključnih tačaka fer i transparentne revizije ovog preduzeća. Direktor Brajković je čak i javno (intervju u magazinu Slobodna Bosna) osporio vrijednost firme od 1,4 milijarde DM, ali je pritom izbjegao odgovoriti na pitanje kako se uopće došlo do početne vrijednosti od 310 miliona 237.914 DM. Kada se to poveže sa činjenicom da je finansijski direktor kombinata Galić odbio čak i revizorskom timu omogućiti uvid u kalkulaciju obračuna kapitala ("Mi smo to nekako uradili."), kao i sa činjenicom da revizorski tim, i pored više insistiranja, nikada nije dobio početni bilans za privatizaciju, te da se u rješenju o sudskoj registraciji navodi da je priložen obračun kapitala, ali ga u sudskom registru nema, onda je bilo jasno da se finansijska revizija morala obaviti. To je bio i zaključak usvojen od strane revizorskog tima, ali je preko noći, nakon "konsultacija između Timmermansa i Vollbrechta, čudnovato nestao bez ikakvog obrazloženja. Na isti način je ovaj stav ispao i iz završnih tačaka i zaključaka finalne verzije izvještaja.

Ništa manje skandalozni nisu ni ostali segmenti vlasničke transformacije kombinata u kojima je korištena najnezakonitija pravna akrobatika kojom su radnici postali većinski vlasnici Aluminija. Čak i ako se po strani ostavi očito diskriminatorski princip etničke selekcije po kojem su Hrvati dobili čak 91 milion od navodne vrijednosti kombinata, Bošnjaci šest, dok su Srbi ostali bez ikakvog udjela, nevjerovatan je princip na osnovu kojeg je ustanovljen dug preduzeća prema radnicima: sve ratno i poratno vrijeme dok u Aluminiju nije obnovljena proizvodnja, radnicima Hrvatima su obračunavani iznosi punih plaća. Da su bili još koji mjesec strpljiviji u pokretanju proizvodnje, Brajković i njegove kolege su, po ovom principu, mogli postati i apsolutni i jedini vlasnici kombinata.

Šta sada? Za opisivanje svih kršenja zakonitosti pomoću kojih se došlo do sadašnje vlasničke strukture Aluminija malo bi bilo i jedno kompletno izdanje Dana u uobičajenom obimu. Stoga se nužnim, a i daleko svrsishodnijim čini podsjećanje na ulogu ključnih aktera iz prošlosti i sadašnjosti u raspetljavanju ovog ogromnog klupka kriminala i otimačine.

Prije svega, grijeh bi bilo ne podsjetiti na ulogu glavnog aktera koji je tokom vladavine prethodne bratske kriminalno-diletantske koalicije HDZ-SDA omogućio da afera dopre do razmjera prema kojima i "hrvatska samouprava", i "Hercegovačka banka" mogu biti manji incidenti. Naravno, radi se o Edhemu Bičakčiću, jednom od lidera Stranke demokratske akcije i višegodišnjem premijeru Vlade Federacije BiH. Kada bi postojao sud ekvivalentan haškom, koji bi se bavio zločinima ekonomskog podrivanja zemlje, Bičakčić bi i bez ostalih "zasluga" morao biti prvooptuženi. Nemiješanjem u svoj posao, u skladu sa koalicijskim dogovorom o podjeli Federacije na bošnjačku (SDA) i hrvatsku (HDZ) interesnu sferu, Bičakčić je odigrao ključnu ulogu u stvaranju ambijenta u kojem je Brajkoviću omogućeno da "državi pravi djecu". Uporni višegodišnji vapaji Harisa Silajdžića, Safeta Oručevića i otpuštenih radnika Aluminija konstantno su se gubili u lavirintima kratkovidnih interesa "zaštitnika" bošnjačkih nacionalnih interesa da "klape" šta se u njihovom ataru moglo.

Federalni premijer Alija Behmen se doima svjesnim činjenice da za uspjeh čitave Alijanse nema transparentnijeg kriterija ocjenjivanja od onoga šta će uraditi sa Aluminijem. No, njegova preduzimljivost po ovom pitanju još uvijek daleko zaostaje za značajem i posljedicama čitave afere. O tome najbolje govori nevjerovatan podatak koji u intervjuu Danima iznosi njegov zamjenik Nikola Grabovac, da Vlada, još uvijek, ni minutu nije raspravljala o Aluminiju. Behmenovo nesnalaženje da li u kombinat treba poslati Federalni zavod za reviziju ili finansijsku policiju (pogrešno se odlučio za ovo drugo!) može se mjeriti još samo sa dirljivom zabludom iz njegove izjave po kojoj će "pravo stanje u Aluminiju biti utvrđeno za desetak dana".

Ocjenjivanju Mije Brajkovića, nesumnjivo "alfe i omege" Aluminija, neophodno je pristupiti sa puno više opreza nego što ga nalažu ocjene o "kriminalcu" i "nikakvom menadžeru". Nesreća po interese Bosne i Hercegovine je u tome što je njene interese godinama "štitio" Bičakčić i što je tu okolnost više nego obilato koristio Brajković; sreća je što je Brajkovićeva ambicija u otimanju državnog kapitala bila toliko velika da i ono što je ostalo od države nakon Bičakčića može i danas isključivo na osnovu principa zakonitosti povratiti vlasništvo nad "zlatnom kokom" razorene bosanske industrije.

Na kraju, Ured visokog predstavnika, tačnije Wolfgang Petritsch. Još uvijek postoji dovoljno razloga za vjerovanje da, budimo ogoljeni do kraja, on nije dobio pare ili nalog od nekoga kome je u interesu da legalizira otimačinu i prodaju u bescjenje najznačajnijeg i najvrednijeg industrijskog kapaciteta u Bosni. No, njegova odgovornost time nije manja. Na njemu je da odluči hoće li dozvoliti da strane multinacionalne kompanije (švicarsko-američki Glencor) i dalje u njegovom uredu imaju svoje predstavnike (Švicarac Jean-Jacques Vollbrecht) na najznačajnijim funkcijama (voditelj odjela za privatizaciju). U Petritschevom uredu Danima je saopćeno da ne mogu, povodom dokaza o korumpiranosti Vollbrechta, razgovarati sa njim, ali smo saznali da je u toku ozbiljna istraga. Ako je nije u stanju okonačati na način na koji bi bila okončana u svakoj uređenoj državi na svijetu - protjerivanjem Vollbrechta - onda bi Petritschu najpametnije bilo da sam pod hitno napusti Bosnu. Dok još uvijek, unatoč seriji ozbiljnih promašaja koje njegov ured bilježi posljednjih mjeseci, lebde sjećanja na puno korisnih odluka koje je u interesu Bosne i Hercegovine nekada donosio.






(Vijesti.ba)

Izdvajamo