15°C
Mostar 16°C
Tuzla 19°C
Banja Luka 19°C
Bihać 17°C
Powered by Dark Sky

11.12.2019 / 20:00 BiH - Osvrt

Nobelova nagrada Handkeu: Najveća sramota novijeg doba

Nobelova nagrada Handkeu: Najveća sramota novijeg doba
Foto: Agencije - Vijesti.ba

Nobelova nagrada za književnost austrijskom književniku Peteru Handkeu jedna je od najvećih evropskih sramota novijeg doba.

Mnogi smatraju da je dodjela nagrade čovjeku koji otvoreno negira genocid u Srebrenici, veliča balkanskog kasapina Slobodana Mioševića kojem je na sahrani održao i prigodan govor, druži se s presuđenim ratnim zločincima Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, potpuno obezvrijeđivanje Nobela i prestanak značaja Nobelove nagrade kakav je imala nekad.

Iako ima onih koji smatraju kako se književno djelo treba odvojiti od ličnosti književnika, teško je ipak prihvatiti takav agument. Najbolji primjer je norveški pisac Knut Hamsun. Iako je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1920. godine, te iako ga mnogi književni kritičari smatraju jednim od najboljih evropskih pisaca 20. stoljeća, većina Norvežana danas se javno stidi njegovog lika zbog Hamsunovog kasnijeg divljenja Adolfu Hitleru.

Iak, važno je istaknuti da je među dobitnicima Nobelovih nagrada bilo puno više onih koji su u pravo vrijeme znali prepoznati dobro i odvojiti ga od zla.

Dobitnik Nobelove nagrade za mir 1986. godine Elie Wiesel bio je jedan od najistaknutijih i najglasnijih među onima koji su pozivali da se nešto učini da se zaustavi krvoproliće u Bosni i Hercegovini, a već 1992. i 1993. godine pozivao je tadašnju američku administraciju da poduzme akciju i zaustavi krvoproliće u Bosni i Hercegovini. Preživio je holokaust, u Auschwitzu i Buchenwaldu izgubio je majku, jednu od sestara i oca. Dobitnik Nobelove nagrade za mir 1986. i humanista, cijeli je život posvetio zalaganju za Izrael, sovjetske jevreje, nestale u Argentini, izbjeglice iz Kambodže, Kurde, žrtve gladi i genocida u Africi, žrtve aparthejda u Južnoj Africi i žrtve rata u bivšoj Jugoslaviji.

„Najvažnija stvar je da sam na otvaranju holokaust muzeja u Washingtonu rekao predsjedniku Clintonu da sam bio u Sarajevu, rekao sam mu šta sam vidio. I rekao sam mu da moramo nešto učiniti kako bi zaustavili krvoproliće. Kasnije mi je Bill Clinton rekao da je to imalo utjecaja i dovelo do razlike. To je možda jedini trenutak u mom životu da su moje riječi imale težinu. Clinton mi je rekao da je to izmijenilo američku politiku”, kazao je Wiesel u intervjuu za Glas Amerike 2012.godine.

On je u intervjuu ispričao kako su ga krajem 1992. godine tokom boravka u BiH i Srbiji Karadžić i Milošević ubjeđivali da su u pravu.

„Pokušali su me ubijediti da su na dobroj strani, ali sam znao da nisu. Stoga smo imali veoma teške razgovore, posebno sa Karadžićem. Pokušao me je ubijediti da je dobar psihijatar i pjesnik, ali mu nije uspjelo. Svi smo znali i ko je Milošević. Oni su imali moć da zaustave rat. Ali nije samo njihova greška. Svijet nije imao volju da taj rat zaustavi. Moja uloga je bila, ne samo da ih pokušam uvjeriti da im svijet neće oprostiti, već da pokušam uvjeriti lidere u svijetu, osobito u Francuskoj i ovdje u Sjedinjenim Državama, da trebaju intervenirati. Bez intervencije Washingtona, Pariza i Londona, rat ne bi prestao. Na sreću, imao sam sastanak sa predsjednikom Clintonom, i to je pomoglo. Ne kažem da je to bila jedina stvar koja je zaustavila rat u Bosni, ali je zasigurno u tome pomogla”, kazao je Wiesel.

Elie Wiesel je tokom posjete BiH krajem 1992. posjetio zatvornike teško ponižavane i maltretirane, što je, kako kaže, bilo jako teško iskustvo za njega. Kao aktivista i humanista radio je sve što je mogao kako bi se borio protiv poniženja. Formiranje tribunala za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, je bila upravo njegova ideja. Glavni i osnovni cilj: pravda.

„O Bosni govorim sa melanholijom. Toliko bih volio da mogu sada ponovo otići u Bosnu i vidjeti Sarajevo i hodati istim ulicama kojima sam tada hodao, vidjeti to sve i biti sretan. Želim čuti dobre vijesti o Bosni, o studentima i profesorima, o ljudima sa kojima sam i dalje blizak”, kazao je Wiesel 2012. godine.

Jedan od najvećih pjesnika 20. stoljeća Josif Brodski, potomak jevrejske porodice iz Lenjingrada, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1987. godine, jasno je odman na početku rata podigao svoj glas protiv agresije na BiH.

Ovaj ruski književnik je 1992. godine napisao pjesmu za Bosnu i Hercegovinu "Bosnia tune", a u avgustu 1993. godine objavio je članak u kojem je apelovao da se Srbija, odnosno tadašnja SR Jugoslavija, mora staviti pod sankcije zbog agresije na našu zemlju, a bio je oštar i prema politici Hrvatske prema BiH.

„Članstvo Jugoslavije u UN-u mora biti odmah ugašeno. Njena zastava ispred UN-ovog sjedišta legitimizira tvrdnje srpskog vođe da je ono jedini garant integriteta Jugoslavije i da je krvoproliće koje je pokrenuo samo borba protiv secesionista. Aktuelne vođe ovih država - Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, kao i lider bosanskih Srba Radovan Karadžić - trebaju biti odmah proglašeni odmetnicima od strane UN-a i tretirani jednako sve dok traje njihova fizička egzistencija, a naročito nakon što prestane rat. To znači da im odmah treba zabraniti ulaz u Sjedinjene Države. Neovisno o ishodu rata, Srbija, neupitni agresor, treba da bude obavezana rezolucijom UN-a da snosi sve troškove reparacija počinjene štete“, napisao je Brodski.

Dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2009. godine Herta Müller, za razliku od današnjeg dobitnika Handkea, bila je svjesna na početku rata špta se dešava u Jugoslaviji i ko je agresor a ko žrtva, te je više puta u svojim esejima jasno zauzela stav i već 1992. tražila vojnu intervenciju.

„Kome koristi pacifizam koji se kune da je protiv svakog rata ako rat već naveliko bijesni?", pisala je ova Nijemica rođena u Rumuniji. Ona je 1999. podržala i napad NATO-a na Jugoslaviju Slobodana Miloševića zbog agresije na Kosovo.

"Ne razumijem arogantno pozicioniranje mnogih intelektualaca prema NATO-u, jer Milošević mora biti zaustavljen. Ko u devet godina povede četiri rata, ko tako pragmatično gradi groblja kako drugi grade puteve, ko ima takvu naviku da ubija, kao da je ubiti čovjeka popiti čašu vode, toga se ne može dosegnuti riječima", pisala je ova sjajna književnica.

Kada je prije dvije godine gostovala u Beogradu na sajmu knjiga, Herta Muller je odgovarajući na pitanja srbijanskih novinara o svojim stavovima o ratu u bivšoj Jugoslaviji ponovila da je i danas istog mišljenja.

"Što se tiče stvari od onda, o ratu, istog sam mišljenja bila tada i sada”, kazala je Hertha Muller.

Veliki Juan Goytisolo, jedan od najznačajnijih španskih pisaca 20. stoljeća i dobitnik najveće književne nagrade na španskom jeziku "Miguel Cervantes", radio je kao dopisnik vodećeg španskog lista El Paisa na početku opsade Sarajeva.

„Dječija soba uzorak je patnje u ovom gradu. Djevojčica s nogom u kantici vode gleda me nestrpljivo. Nemoguće joj je postaviti bilo kakvo pitanje. Azra, ranjena u vrat snajperom dva dana ranije; Nazira, žrtva zapaljive granate...", pisao je ovaj dobitnik Cervantesove nagrade za 2014. godinu početkom rata u BiH kada je u svojim novinskim tekstovima slao izvještaje građanima Španije o tome šta se dešava u olimpijskom gradu Sarajevu.

Kad ubijana i silovana zemlja zove u pomoć Evropu u koju je povjerovala, oni zijevaju. Ovo je stih iz pjesme koju je napisao dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1980. godine poljsko-litvanski pjesnik, književnik, esejista i prevodilac Czeslaw Milosz.

Neka to ne bude pjesma, ali barem govorim što osjećam

Sada bi bila potrebna revolucija, ali hladni su oni koji su nekad bili vreli.

Kad ubijana i silovana zemlja zove u pomoć Evropu u koju je povjerovala, oni zijevaju.

Kad njihovi državnici biraju podlost, ne čuje se glas koji bi to imenovao.

Lažna je bila pobuna mladosti što se zanosila obnovom Zemlje i to pokoljenje samo sebi sad izriče presudu.

Primajući ravnodušno vapaj onih što ginu, jer su to mračni barbari što se međusobno ubijaju.

I život sitnih više vrijedi nego život gladnih.

Sad se vidi da je njihova Evropa od početka bila opsjena, jer njena vjera tjera i temelj i ništavilo.

Ništavilo, kao što su ponavljali proroci, rađa samo ništavilo i opet oni će biti kao marva vođena na klanje.

Da bi zadrhtali i u posljednjem trenutku uočili da će otad riječ Sarajevo, značiti istrebljenje njihovih sinova i obeščašćenje njihovih kćeri.

Pripremaju to uvjeravajući sebe: “Mi smo barem bezbjedni”, a međutim ono što će ih srušiti dozrijeva u njima samima.

Ovo je pjesma koju je Milosz napisao u američkom gradu Berkeleyu u avgustu 1993. godine.

Meksikanac Octavio Paz i Nijemac Günter Grass, dobitnici Nobelove nagrade za književnost 1990. i 1999. godine bili su potpisnici inicijative kojom su vodeći svjetski mislioci s početka devedesetih godina tražili od međunarodne zajednice da vazdušnom intervencijom zaustavi opsadu Sarajeva.

Pored Paza i Grassa potpisnici inicijative bili su francuski filozof jevrejskog porijekla Bernard Henri Levy, zatim američka autorica, esejistkinja i publicistkinja jevrejskog porijekla Susan Sontag, španski književnik Jorge Semprun, koji je preživio nacistički koncentracioni logor Buchenwald u kojem je završio zbog učešća u francuskom Pokretu otpora, veliki austrijski filozof Karl Popper, autor čuvene knjige "Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“, istočnonjemački dramski pisac Heiner Muller, Elie Wiesel, gradonačelnik Jerusalema Teddy Kollek, Mirko Kovač, Albert Wohlstetter, dobitnik predsjedničke medalje slobode i brojni drugi.

„Ako ne budemo djelovali, odmah i odlučno, historija će pamtiti da u zadnjoj deceniji ovog stoljeća, zapadne demokratije nisu uspjele da shvate svoju najvažniju lekciju: onu da će agresija, kojoj se ne suprotstavimo, biti sve više uvećana i ponavljana; kao i da će slaba volja demokratskih društava ojačati i ohrabriti one koji zauzimaju teritoriju silom i vladaju njome silom“, napisali su između ostalog u svojoj inicijativi.

Nobelova nagrada za književnost dodjeljuje se od 1901. godine. Od prvog dobitnika francuskog pjesnika i esejiste Sullyja Prudhommea do japanskog nobelovca Kazua Ishigura 2017. godine tradicija je bila da dobitnik na svečanoj akademiji održi pobjednički govor, a neki od čuvenih govora ušli su u anale svjetske književnosti.

Međutim, Peteru Handkeu je sinoć dozvoljeno da održi govor, ali on nije prenošen u direktnom televizijskom prenosu što je vjerovatno pokazatelj da je Švedska akademija shvatila grešku kakvu je učinila dodjeljujući nagradu poricatelju genocida i čovjeku koji veliča najveće ratne zločince poslije Hitlera u 20. stoljeću Miloševića, Karadžića i Mladića.

Time je Akademija zapravo pokazala da se i sam stidi čovjeka kojem je dodijelila nagradu, ali da nije imala hrabrosti da nagradu povuče i na taj način se pospe pepelom.


H.LJ

 

(Vijesti.ba)

Izdvajamo