Kolaps vakcinacije u EU rezultat različitih interesa država članica

Proizvođači vakcina djeluju po načelu tko prvi dođe – prvi će biti uslužen. Kao rezultat toga evropski mediji su puni žalosnih slika praznih centara za cijepljenje kojima je ponestalo zaliha, zajedno sa snimkama prepunih odjeljenja intenzivne njege. Osjećaj užasa obuzeo je prestrašenu evropsku javnost.

Nekako u isto vrijeme prošle godine suočili smo se s novim virusom COVID 19 koji je blokirao (skoro) cijelu planetu, uzrokujući veliki broj smrtnih slučajeva, mjenjajući načine života, dovodeći do velikih ekonomskih lomova uz nesagledive i nerješive posljedice, utičući i na globalnu sigurnosnu situaciju ali i na globalne društvene procese.

Nakon što je Svjetska zdravstvena organizacija, upravo u martu prošle godine, proglasila pandemiju koronavirsa u cijelom svijetu je došlo do nestašice medicinke opreme neophodne za borbu protiv koronavirusa: od zaštitnih maski do respiratora. Istovremeno, sa svih strana su stizale infomacije o velikom broju zaraženih i smrtnih slučajeva. Pandemija u Italiji izazivala je veliki strah u cijeloj Evropskoj uniji koja se ekspresno zaključala prema drugima, zabranila izvoz medicinske opreme izvan EU, a onda su zaključane i unutrašnje, nacionalne, granice unutar same EU.

Pandemija je pokazala svu surovost savremenog svijeta u kome vlada – kapital. Preko noći je stvoreno globalno crno tržište na kome su kojekakvi posrednici, ali i agenti tajnih službi enormno povećavali cijene sve medicinske opreme. Kina, kao najveći proizvođač, kontrolom prodaje preko vlade jačala je svoj politički uticaj. Rusija je povlačenjem konkretnih poteza pandemiju prepoznala kao novo sredstvo za urušavanje zapadnih vrijednosti što je dodatno pojačavano cayber djelovanjem u kome su masovno korištene dezinformacije.

Popuštanjem mjera, nakon prvog lockdowna, bilo je o tome puno govora u raznim izvještajima Bruxellesa s porukama da su jedinstvo i solidarnost i dalje među glavnim okosnicama politika Evropske unije koja “preuzima stvar u svoje ruke“. Spremljeni su veliki paketi pomoći, a s više strana su stizale informacije o skoroj proizvodnji vakcine. Činilo se da svijet može odahnuti i da su neke lekcije naučene. No, pandemija koronvirusa, pogotovo drugi i treći val, (nakon prvobitnog iznenađenja) ubrzala je neke društvene procese, ali i pokrenula nove, koji prouzrokuju velike promjene na globalnom nivou.

Virus nejednakosti

Virus COVID 19 ukazao je, kako neki autori već upozoravaju, na još jedan opasan virus koji zahvata čovječanstvo, a to je virus nejednakosti. Izvršna direktorica neprofitne organizacije Oxfam (koja se bori protiv siromaštva u svijetu), Gabriela Bucher napisala je početkom ove godine – dok su Apple, Nettflix i Microsoft izlazili s podacima o rekordnim, historijskim profitima ostvarenim u nekoliko zadnjih mjeseci 2020. koji se mjere u milijardama dolara – da se svijet suočava s najvećim rastom nejednakosti otkad su se počeli bilježiti podaci o tome. Po Bucherovoj ta “duboka podjela između bogatih i siromašnih pokazuje se smrtonosnom poput virusa. Uz rast nejednakosti između država, raste i nejednakost unutar država.”

Porastu nejednakosi u svijetu doprinjela je pandemija koronavirusa koja je, prema već dostupnim istraživanjima, dovela do velikog uništavanja srednje klase, što je po predviđanjima nekih autora preduvjet za odpočinjanje novog društvenog uređenja – neofeudalizma u kome dominira (mala) elita bogatih, a svi ostali su daleko ispod njih uz prihode dovoljne za egzistenciju i osnovne potrebe, prihode dovoljne da se ne bune i ne traže promjene iz straha da bi mogao nastati haos, a oni ostati i bez tih prihoda.

O tome u svojoj knjizi (Dolazak neofeudalizma: Upozorenje globalnoj srednjoj klasi) piše Joel Kotkin ukazujući na dolazak posebne klase u okviru tog neofeudalizma – modernog klera koji legitimira novi feudalni sistem. Radi se o raznim “ekspertima”, stručnjacima, profesorima s najuglednijih sveučilištva, izdavačima ali i o samom medijskom establišmentu, kao i kreatorima popularne kulture. Novom feudalizmu već svjedočimo: raste profit najvećih svjetskih kompanija, raste nejednakost, smanjuje se samostalna ekonomska aktivnost koja nije povezana s velikim korporacijama ili s, također, rastućim moćima države. Eksperti predviđaju da će od posljedica pandemije samo u SAD-u propasti trećina malih preduzeća.

Svjedočimo i neoliberalnom podčinjavanju države i društva tržišnim zakonitostima pri čemu to, nažalost, svakodnevno ilustrira crna statistika. Broj umrlih raste, a dragocijeno vrijeme u kome svaki trenutak znači jedan ljudski život troši se na tržišnu utakmicu u kojoj učestvuju kompanije, proizvođači vakcina s ciljem – maksimalnog ostvarivanja profita. Ali i države koje im daju podršku u tome. Jedino pravilo u toj utakmici je pravo kapitala na neograničeno bogaćenje. Ljudi postaju sve manje bitni.

Francuska i evropska politika

Evropljani su čekajući vakcine zabavljeni sobom i svojim problemima. I to nakon velikih planova za oporavak za koji je EU obezbjedila 750 milijardi dolara i velikih najava o vakcinaciji već početkom godine.

Kako to izgleda u praksi ilustrira primjer Francuska (koja uz Njemačku pretendira da bude evropski lider): što se tiče ekonomskog oporavka Le Figaro je već objavio da će Francuska uplatiti 26 milijardi više nego što će dobiti iz zajedničkog plana 27-omorice za oporavak; u međuvremenu kriza izazvana pandemijom proizvela je mjere djelimičnog i(li) potpunog zaključavanja u kome su hoteli, restorani i kafići zatvoreni već godinu dana a nema ni kulturnih sadržaja; policijski sat traje od 18 časova a vikendom je potpuni lockdown u najugroženijim regijama; zdravstveni sektor je iscrpljen jer Francuska nije povećala (značajnije) kapacitete zdravstvenih ustanova a ni ljudskih resursa. Građani zaključavanje sve teže podnose, a ekonomija trpi nesagledive posljedice. U takvim uvjetima rastu svi oblici nasilja. Nema sistemskih dugoročnih rješenja i jasno je da bez vakcina i masovne vakcinacije Francuska ne može izaći iz ove krize.

Podaci Johns Hopkins Univrziteta pokazuju da je broj umrlih (na milion stanovnika) krajem janura u Francuskoj bio 1076 ljudi. No, ministar zdravlja, koji je na početku pandemije tvrdio da su maske potpuno beskorisne, nakon što je promijenio mišljenje sad optužuje građane za širenje zaraze i kolaps bolnica. Francuska je ostala bez vakcina jer se predsjednik Macron za njihovu nabavku u potpunosti oslonio na Bruxelles (i načelo slobodne tržišne utakmice).

Istovremeno, u Nantesu je vršeno kliničko ispitivanje cjepiva, ali, ironično, ne za Francusku, nego za Britaniju koja je finansijski podržala proizvodnju vakcina u ovoj francuskoj kompaniji koja se u početnoj fazi istraživanja obratila za podršku Bruxellesu ali je nije dobila. Međutim, zahvaljujući Johnsonovoj administraciji u rekordnom roku su otvorili tvornicu u Škotskoj i pogon za pakovanje vakcina u Švedskoj. Nema nikakve sumnje kakav je ovo (politički) trijumf za Londom u odnosu na Bruxelles i Pariz.

“Vakcinalni nacionalizam”

Objavljena statistika s kraja februara pokazuje da je vakcinisano je 92,5% Izraelaca, 60,8% građana Ujedinjenih Arapskih Emirata, 30,1% Britanaca, 28,1% Amerikanaca…7% građana EU (što je manje nego u Čile, Turskoj, Maroku…)

Predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel izjavio je 9. marta da EU ne koristi vakcije u propagandne svrhe, za razliku od Pekinga ili Moskve i ne primjenjuje “vakcinalni nacionalizam”. Osudio je i zabranu izvoza vakcina iz SAD-a i Velike Britanije (što je London demantirao), ali i rekao: “Ne dopuštamo da nas zavaraju Kina i Rusija – režimi s manje zavidnim vrijednostima od našeg, kada izvode vrlo ograničene, ali široko rasprostranjene operacije snabdijevanja vakcinama drugih zemalja, posebno u razvoju.”

Dok ostale članice EU čekaju vakcine, trpeći posljedice (potpuni kolaps) strategije Evropske komisije, Mađarska za svoje građane nabavlja vakcine i iz Kine i iz Rusije. Nije na odmet pomenuti da i pored svih pritisaka EU (i SAD) Mađarska nije odustala ni od zajedničke izgradnje nuklerane elektrane Paks s – Rusijom. Politika Viktora Orbana koja je češće u korist nacionalnih nego (zajedničkih) evropskih interesa zbog toga ne trpi nikakve posljedice (ako se zanemare sporadične kritike pojedinaca iz Bruxellesa). Čak ni Orbanove otvorene poruke da radi na obnovi Karpatskog bazena pozivajući susjede da to zajednički urade, čime šalje jasne poruke o obnovi nekadašnje moći mađarske države.

Orbanova (nova) geostrateška doktrina zasnovana je na geopolitičkom potencijalu Mađarske koji ima u Srednjoj Evropi a preko koje se prelamaju regionalne i globalne politike. Prilikom posjete turskog predsjednika recepa Erdogana Budimpešti, Orban je naglasio potrebu suradnje Mađarske u trokutu Berlin-Moskva-Istanbul. Nema nikakve sumnje da je njemačka strateški partner Mađarskoj koja joj je bitna za održavanje odnosa prema Turskoj i Rusiji, kao ni da ideološka mimoilaženja oko pitanja migranata ili nabavke vakcina to ne remete. Svjestan toga Orban koristi sve prednosti članstva u EU, dok istovremeno uspostavlja dobre odonose s Rusijom i Turskom, ali i zadržava dobre odnose s SAD.

Nakon kolapsa zdravstvenog sistema i nedostatka respiratora s kojim se susrela, Češka prebacuje zaražene građane u Poljsku, Njemačku i Švicarsku, a na slične poteze prisiljena je i Slovačka. Zbog teške situacije Češka je tražila pomoć od Izraela, da im isporuče određenu dozu vakcina, a po svemu sudeći bit će druga članica EU, nakon Mađarske, koja će krenuti s nabavkom kineskih vakcina. U Italiji se najavljuje početak proizvodnje vakcina Sputnik V.

Evropa je trenutno u težoj situaciji, ne samo od SAD-a i Velike Britanije nego i od Rusije, Kine, Indije i Japana u velikoj geopolitičkoj igri za ovladavanje vakcinama koje postaju resurs bitan za ekonomiju, skoro u istoj ravni s naftom i plinom.

Predsjednik Evropskog vijeća, Charles Michael, najavljuje da će korisiti sva pravna sredstva koja ima na raspolaganju kako bi proizvođače vakcina prisilili da isporuče vakcine u skladu sa sklopljenim (i naplaćenim) ugovorima, uz najave da će se provjeriti šta je tačno dovelo do zastoja u isporukama: Pfizer kašnjenje pravda potrebom za proširenjem proizvodnih kapaciteta, a AstraZeneca koja je trebala isporučiti 300 miliona doza po ugovoru koji je sklopila s EU u augustu i za koji je unaprijed naplatila 298 miliona funti, kao opravdanje navodi “tehničke problem”. No, postavljeno je i pitanje kvalitete sklopljenih ugovora jer očito ne postoje zaštitni mehanizmi za EU zbog kašnjenja i neisporučavanja vakcina.

Profesor ekonomije minhenskog sveučilišta, Hans-Werner Sinn upozorio je još sredinom januara da nije bilo nikakve potrebe zajedničkog ugovaranja nabavke vakcina preko administracije EU: “EU nije kriva za protektcionizam već za vlastitu institucionalnu nefleksibilnost. Sporo uvođenje vakcinisanja u mnogim evropskim zemljama rezultat je neuspjeha EU u koordinaciji interesa različitih država članica. (…) Proizvođači djeluju po načelu tko prvi dođe – prvi će biti uslužen, jer treba im vremena za izgradnju novih proizvodnih kapaciteta. Kao rezultat toga evropski mediji su puni žalosnih slika praznih centara za cijepljenje kojima je ponestalo zaliha, zajedno sa snimkama prepunih odjeljenja intenzivne njege. Osjećaj užasa obuzeo je prestrašenu evropsku javnost.”

(Vijesti.ba)