Alić se tim povodom obratio organizaciji TRIAL International sa molbom za pravnu pomoć nakon što mu je Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske odbilo zahtjev.
U Rješenju Odjeljenja za boračko- invalidsku zaštitu Gradske uprave Prijedora se navodi da se “iz navedenih potvrda ne vidi da je imenovani u periodu od 14.06.1992. do 13.08.1992. godine boravio u kako navodi Keratermu i Trnopolju niti da je nad njim vršen bilo kakav oblik ratne torture.” Nedugo nakon toga, žalbu gospodina Alića zvanično je odbilo i Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite RS.
Nelogičnost čitave situacije pokazuje stav Ministarstva da gospodin Alić ne posjeduje "odlučujući dokaz" (odnosno da kao logoraš nije zaveden u službenu evidenciju Republičkog centra za istraživanje rata) uprkos tome što se u ovom specifičnom slučaju radi o nespornoj i opštepoznatoj činjenici da je ovaj čovjek boravio u logoru i pretrpio torturu čemu svjedoči i ranije spominjana fotografija koja je svjetski poznata.
Nažalost, priča gospodina Alića oslikava višegodišnju borbu mnogih žrtava ratne torture, koji pokušavaju da ostvare status u Republici Srpskoj. Zakon o žrtvama ratne torture Republike Srpske u sebi sadrži brojne restriktivne odredbe, posebno kada je riječ o dokumentaciji koja je neophodna za dokazivanje pretrpljene torture, koje u praksi žrtve sprječavaju da traže i ostvare status.
(Vijesti.ba)