Kako je zračni napad na Bari 1943. promijenio istraživanje raka

Do decembra 1943. rat je za Treći Reich već bio izgubljen. Na istoku je velika ofanziva na Kurskoj izbočini propala nakon katastrofe kod Staljingrada, a sovjetski protivnapadi potisnuli su Nijemce daleko unazad. U ratu s podmornicama, nadmoć SAD-a, tehnološki napredak i razbijanje njemačkih šifri doveli su do prekretnice.

Istovremeno, savezničke bombarderske eskadrile pustošile su Reich. Ipak, njemačke oružane snage nastavile su pružati žilav otpor. Na jugu su Saveznici uspjeli osloboditi Sjevernu Afriku i okupirati Siciliju bez većih poteškoća. Ali tome je došao kraj kada su se iskrcali na italijansko kopno. Feldmaršal Kesselring preuzeo je odbranu. Organizovao je nemilosrdnu, ali efikasnu odbranu. Izvorni saveznički plan o brzom napredovanju kroz „meki trbuh Evrope“ ka središtu kontinenta propao je zbog njemačkih odbrambenih linija.

U takvom kontekstu Luftwaffe je postigao jedan od svojih posljednjih velikih uspjeha. Njegova nekadašnja nadmoć odavno je bila izgubljena, ali Luftwaffe još nije bio uništen. Gubici savezničkih bombardera nad Italijom bili su ogromni. Međutim, Saveznici su vjerovali da su Nijemci u potpunosti zaokupljeni pokušajima da neutraliziraju savezničku zračnu ofanzivu i da više nisu sposobni za ozbiljnije operacije. Prevarili su se.

Dana 2. decembra njemački izviđački avion uočio je veliku koncentraciju brodova u luci Bari. Mala luka bila je prepuna 30 opskrbnih brodova. Budući da se nalazila daleko od fronta, nije se očekivao njemački napad, pa gotovo da nije bilo protuzračne odbrane. Kesselring i Wolfram von Richthofen, komandant 2. vazdušne flote, znali su to. U kratkom roku uspjeli su okupiti 105 srednjih bombardera Ju 88. Nijemci nisu imali teške četveromotorne bombardere poput B-17 ili B-24.

Napad je počeo u 19:30, odmah nakon početka noći. Prvi avioni izbacili su baklje iznad luke kako bi osvijetlili područje bombardovanja. To nije ni bilo potrebno. Zbog ogromne potrebe za zalihama, Britanci i Amerikanci radili su danonoćno, gotovo kao u miru. Cijela luka bila je jarko osvijetljena. Piloti su je mogli uočiti sa 100 kilometara udaljenosti.

Štampa ga je nazvala „malim Pearl Harborom“.

Napad je trajao samo 15 minuta, ali je Bari pretvoren u pakao. Sedamnaest brodova je potopljeno, a osam oštećeno. Više od 1.000 vojnika je poginulo, zajedno s mnogim civilima, jer su ulice oko luke bile gusto naseljene. Haos je pojačan kada je pogođen naftovod, a zapaljeno gorivo izazvalo je masovne požare. Eksplozije s brodova natovarenih municijom razbijale su prozore čak 11 kilometara daleko.

Ali najgore tek je slijedilo. Zapaljeno gorivo zahvatilo je brod „John Harvey“. Brod se zapalio i na kraju eksplodirao – zajedno sa svojim izuzetno opasnim teretom. Osim streljiva i zaliha, prevozio je i 100 tona hemijskog oružja. Dvije hiljade bombi s iperitom trebale su u strogoj tajnosti biti dopremljene na obalu. Nije bilo planova za njihovu upotrebu, ali Vrhovna komanda željela je biti spremna ako nacisti posegnu za hemijskim oružjem.

Osnovni materijal bombi – tečni sumporni iperit – razlio se u lučku vodu tokom eksplozije, miješajući se sa sprejom morske vode i kapljicama u zraku. Mornari koji su plivali u vodi bili su prekriveni uljnom smjesom u kojoj se iperit zadržao. Niko u Bariju nije znao za opasni teret. Povrijeđenima nije pružena adekvatna pomoć. Ljekari su vjerovali da su samo u šoku. Davali su im morfij i ostavljali ih da sjede u uniformama natopljenim uljem.

Rođenje hemoterapije

Ljekari i medicinske sestre bili su zbunjeni neobičnim simptomima: žeđ, visoka temperatura, letargija; ogromni plikovi na koži; otečene oči. Mnogi preživjeli, koji su izgledali potpuno zdravo, naknadno su razvili teške simptome trovanja. Vrhovna komanda je upozorena. Pretpostavljalo se da su Nijemci upotrijebili hemijski gas.

Pet dana kasnije, potpukovnik Francis Alexander, stručnjak za hemijsko ratovanje, stigao je u Bari. Odmah je prepoznao da su žrtve bile izložene iperitu. Ali teret „John Harveyja“ bio je tajna. Tek kada su ronioci pronašli ostatke savezničkih bombi s iperitom u luci, istina je postala jasna.

No američki general Dwight D. Eisenhower i britanski premijer Winston Churchill željeli su sakriti istinu o pošiljci hemijskog oružja, plašeći se da bi to moglo poslužiti kao izgovor Njemačkoj da pokrene hemijski rat. Kako bi prikrili incident, falsifikovana su medicinska izvještaja. Iperit je izostavljen; umjesto toga spomenute su „opekotine uzrokovane neprijateljskim djelovanjem“. Šest stotina preživjelih ostavljeno je da se sami nose s dugoročnim posljedicama.

Međutim, Alexanderovo istraživanje dovelo je do neočekivanih medicinskih uvida. Njegovo „Završno izvješće o žrtvama od Bari Mustarda“ bilo je strogo povjerljivo, ali pukovnik Cornelius P. Rhoads, šef američke Službe za hemijsko ratovanje (CWS), imao je pristup. Rhoads je bio specijalista za rak. Primijetio je da je sumporni iperit ubijao bijele krvne ćelije. To ga je navelo na zaključak da bi se ta štetna supstanca mogla koristiti u liječenju malignih bolesti.

Tako se rodila ideja hemoterapije. A 1945. Rhoads je razvio prvi lijek protiv raka.

(Vijesti.ba)