Kapija pamti, a mi smo dužni da ne zaboravimo

Te večeri, 25. maja 1995. godine, u 20 sati i 55 minuta, Tuzla nije izgubila samo 71 život. Izgubila je dio svoje mladosti, svoje budućnosti, svoje bezbrižnosti. Granata ispaljena sa Ozrena, po naređenju ratnih zločinaca Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Novaka Đukića, pala je na Kapiju, mjesto gdje su se mladi okupljali da žive, smiju se, zaljubljuju, planiraju sutra.

Umjesto muzike i smijeha ostali su krv, krikovi i tišina koja traje do danas.

Prosjek godina ubijenih bio je svega 23. Dvadeset i tri. Toliko su imali života pred sobom, a tako malo iza sebe. Najmlađi među njima bio je dvogodišnji Sandro Kalesić. Dijete. Maksum. I upravo ta činjenica, iz godine u godinu, čovjeku slomi glas kada govori o Kapiji. Jer nijedna politika, nijedna vojska, nijedna ideologija ne može objasniti smrt djeteta.

Iza svakog imena sa spiska ubijenih ostao je čitav jedan svijet. Majke koje nikada nisu prestale čekati pravdu. Očevi koji su umrli, a da je nisu dočekali. Prazne sobe. Neproslavljeni rođendani. Fotografije koje su s vremenom postale svetinje.

Alemovu majku Zinetu poznajem lično. Kafe koje smo popili nikada nisu bile samo razgovori, bile su svjedočenja jedne majke koja ni nakon tri decenije nije izgubila nadu da će Novak Đukić zaista odgovarati za zločin za koji je osuđen. Ta nada, koliko god puta bila ponižena, nikada nije ugašena. I možda upravo u tome leži najveća snaga roditelja Kapije, što su, uprkos svemu, ostali dostojanstveni.

Poznavao sam i Arifa Ahmetaševića, oca Edine Ahmetašević. Otišao je sa ovog svijeta, a pravdu nije dočekao. Kao ni mnogi drugi roditelji. Umirali su polako, noseći u sebi teret koji nijedan čovjek ne bi smio nositi, da su nadživjeli vlastitu djecu, a da odgovorni nisu istinski kažnjeni.

I zato 25. maj nije samo dan tuge. To je i dan opomene.

Opomene da zločin nije nesretni događaj, kako ga neki pokušavaju predstaviti. Kapija nije tragedija bez imena i prezimena. Kapija je ratni zločin. Planski, dokazani i presuđeni zločin nad civilima. Nad mladima. Nad gradom koji je i u ratu pokušavao sačuvati ljudskost.

Zato je važno što Tuzla već više od tri decenije dostojanstveno čuva kulturu sjećanja. Ne zbog prošlosti same, nego zbog budućnosti. Jer grad koji zaboravi svoju djecu, zaboravio je i sebe.

Komemoracije, spuštene zastave, sirena u 20.55 sati, sve su to simboli kolektivnog pijeteta. Ali pravo sjećanje ne živi samo u protokolu. Ono živi u pričama roditelja, u imenima uklesanim na spomeniku, u tišini Kapije kada se okupe ljudi i spuste cvijet. Živi u generacijama koje nisu bile rođene 1995. godine, a ipak znaju šta se dogodilo.

I moraju znati.

Jer danas, kada se historija pokušava relativizirati, kada se presuđeni zločinci negiraju ili čak slave, sjećanje postaje čin odgovornosti. Ne mržnje. Ne osvete. Nego istine.

A istina je jednostavna i strašna, 71 osoba ubijena je na Kapiji samo zato što su bili civili. Samo zato što su bili mladi ljudi okupljeni u svom gradu.

Sve ih zajedno sahranili, bez odvajanja po vjeri i naciji. Efendija Lugavić i Fra Petar Matanović su donijeli tu, tada tešku odluku, da sva djeca ubijena na kapiji budu na jednom mjestu. U Aleji mladosti na Slanoj Banji.

Tuzla pamti. I mora pamtiti.

Ne zbog prošlosti koju ne možemo promijeniti, nego zbog budućnosti u kojoj nijedna majka više ne smije stajati nad mezarom svog djeteta pitajući se hoće li pravda ikada doći.

Kapija pamti.

A na nama je da ne dozvolimo da tišina postane zaborav.

V. M.

(Vijesti.ba)