Šta se događa tijelu u "zoni smrti" na Mount Everestu?

Međutim, trenutak slavlja brzo se pretvorio u borbu za život. Kada je posegnula za posljednjom bocom s kisikom, shvatila je da je boca neispravna i da u njoj više nema zraka.

„U tom trenutku sam shvatila da nije sigurno ostati tamo ni sekundu duže“, ispričala je Purnima za BBC.

Zona smrti – mjesto gdje tijelo počinje otkazivati

Purnima se tada nalazila u takozvanoj „zoni smrti“, području iznad 8.000 metara nadmorske visine gdje ljudsko tijelo više ne može normalno funkcionirati.

„Zato se i zove zona smrti. Bez dodatnog kisika ljudi vrlo brzo počinju pokazivati ozbiljne simptome visinske bolesti, koja može završiti smrtnim ishodom“, objašnjava doktor Nima Namgyal Sherpa.

Od početka vođenja evidencije 1920-ih godina više od 300 ljudi poginulo je pokušavajući osvojiti Mount Everest. Samo tokom posljednje penjačke sezone život je izgubilo najmanje pet osoba.

Nedostatak kisika najveća je prijetnja

Kako se nadmorska visina povećava, atmosferski pritisak opada, a količina kisika koju tijelo može udahnuti postaje sve manja.

Na visinama ispod 8.000 metara organizam se može djelimično prilagoditi kroz ubrzano disanje, jači rad srca i usporavanje nekih tjelesnih funkcija. Međutim, u zoni smrti alpinisti udišu tek oko trećinu količine kisika dostupne na nivou mora.

Stručnjaci navode da čak i zdravi alpinisti uz dodatni kisik mogu preživjeti ograničeno vrijeme prije nego što tijelo počne popuštati.

Osim manjka kisika, ekstremnu opasnost predstavljaju i temperature koje mogu pasti do minus 40 stepeni Celzijusa, uz snažne vjetrove koji dodatno otežavaju uslove.

Promrzline, zbunjenost i halucinacije

Jedna od najčešćih opasnosti u takvim uslovima su promrzline. Zbog hladnoće tijelo preusmjerava krv prema vitalnim organima, dok udaljeni dijelovi tijela ostaju bez dovoljne cirkulacije.

Simptomi mogu uključivati tvrdu i promijenjenu boju kože, gubitak osjećaja, oticanje i stvaranje plikova. U najtežim slučajevima oštećeni dijelovi tijela moraju biti odstranjeni.

Veliki rizik predstavlja i akutni visinski edem mozga (HACE), stanje koje uzrokuje oticanje mozga. Kod oboljelih se mogu javiti zbunjenost, problemi s govorom, loša koordinacija i halucinacije.

„Na velikim visinama ljudi ponekad postanu iracionalni, odvoje se od sigurnosnog užeta i izgube kontrolu nad svojim postupcima“, kaže doktor Nima.

Opasna je i tečnost koja se može nakupiti u plućima, poznata kao akutni visinski edem pluća (HAPE). Bez brzog spuštanja na nižu nadmorsku visinu i dodatnog kisika, ovo stanje može biti smrtonosno.

Ni iskustvo ne garantuje sigurnost

Čak ni ljudi rođeni u planinskim područjima nisu potpuno zaštićeni. Doktor Nima, koji je odrastao u porodici šerpa na oko 4.000 metara nadmorske visine, popeo se na Everest kako bi iz prve ruke razumio utjecaj ekstremne visine na tijelo.

„Genetska prilagodba pomaže, ali fizički pritisak je težak za svakoga“, kaže on.

Purnima se na vrhu Everesta suočila i s velikom gužvom penjača kod Hillaryjevog stepenika, posljednje prepreke prije samog vrha. Na uskom prolazu dugom svega 12 metara ljudi mogu prolaziti jedan po jedan, zbog čega čekanje može biti kobno jer alpinisti troše dragocjeni kisik.

Ove sezone više od 1.000 ljudi popelo se na Mount Everest, što je jedan od najvećih brojeva ikada zabilježenih. Zbog toga se sve više raspravlja o prevelikom broju penjača i sigurnosti na najvišem vrhu svijeta.

Spasavanje na Everestu gotovo je nemoguće

U „zoni smrti“ mogućnosti medicinske pomoći vrlo su ograničene. Helikoptersko spašavanje iznad 6.500 metara izuzetno je rijetko, a stabilizacija teško povrijeđenih osoba gotovo je nemoguća.

„Svaki pokušaj spašavanja u zoni smrti predstavlja rizik i za samog spasioca“, upozorava doktor Nima.

Purnimu je na kraju spasio jedan lokalni šerpa koji je podijelio svoj preostali kisik tokom silaska s vrha. Kasnije su im pomoć pružili drugi penjači niže na planini.

Uprkos svim opasnostima, Mount Everest i dalje privlači ljude iz cijelog svijeta.

„Često upoređujem najbolje trenutke svog života s borbom za svaki udah i svaki korak u zoni smrti. Bez obzira koliko puta odem tamo, uvijek se pitam zašto sam se vratila“, kaže Purnima.

(Vijesti.ba)