Poljska, Mađarska i Češka povrijedile pravo Unije

Te države članice ne mogu se pozivati na svoje odgovornosti u području očuvanja javnog poretka i zaštite unutarnje sigurnosti ni na navodnu nefunkcionalnost mehanizma premještanja kako bi se izuzele iz provedbe tog mehanizma, presudio je Sud u Luxembourgu.

S jedne strane, Sud je zaključio da su tri dotične države članice povrijedile odluku koju je Vijeće donijelo s ciljem premještanja na obveznoj osnovi 120 000 podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu iz Grčke i Italije u druge države članice Unije . S druge strane, Sud je utvrdio da su Poljska i Češka Republika također povrijedile svoje obveze koje proizlaze iz jedne ranije odluke koju je Vijeće donijelo s ciljem premještanja na dobrovoljnoj osnovi 40 000 podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu iz Grčke i Italije u druge države članice Unije . Mađarska, s druge strane, nije bila vezana mjerama premještanja predviđenima potonjom odlukom.

U rujnu 2015., uzimajući u obzir hitnu situaciju povezanu s dolaskom državljana trećih zemalja u Grčku i Italiju, Vijeće je donijelo navedene odluke (u daljnjem tekstu: odluke o premještanju). U skladu s tim odlukama , Poljska je u prosincu 2015. navela da se 100 osoba može brzo premjestiti na njezino državno područje. Međutim, nije provela ta premještanja i nije preuzela naknadne obveze premještanja.

Mađarska, s druge strane, ni u jednom trenutku nije navela broj osoba koje se mogu premjestiti na njezino državno područje u skladu s odlukom o premještanju koja ju je obvezivala i nije provela nijedno premještanje. Češka Republika u veljači i svibnju 2016. u skladu s odlukama o premještanju navela je broj od 50 osoba koje se mogu premjestiti na njezino državno područje. Dvanaest osoba stvarno je premješteno iz Grčke, ali Češka Republika nije više preuzela nijednu naknadnu obvezu premještanja.

Sud je istaknuo da na temelju odluka o premještanju tijekom cjelokupnog postupka premještanja treba voditi računa o nacionalnoj sigurnosti i javnom poretku, sve do stvarne provedbe transfera podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. U tom pogledu, Sud je smatrao da se nadležnim tijelima država članica premještanja mora priznati široka margina prosudbe kada utvrđuju postoje li opravdani razlozi da se smatra da državljanin treće zemlje kojeg treba premjestiti predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost ili javni poredak na njihovu državnom području. U tom je smislu Sud naveo da pojam „opasnost za nacionalnu sigurnost ili javni poredak” u smislu odluka o premještanju treba tumačiti na način da obuhvaća trenutačne kao i potencijalne prijetnje nacionalnoj sigurnosti ili javnom poretku.

Međutim, Sud je pojasnio da se navedena tijela, kako bi se mogla pozvati na navedene razloge, moraju osloniti, nakon ispitivanja svakog pojedinačnog slučaja, na podudarne, objektivne i konkretne elemente na temelju kojih se dotični podnositelj zahtjeva može sumnjičiti da predstavlja trenutačnu ili potencijalnu opasnost. Stoga je odlučio da je sustavu koji je predviđen tim odredbama protivno to da se država članica u okviru postupka premještanja kategorično poziva na članak 72. Ugovora o funkcioniranju EU (UFEU-a) samo u svrhu opće prevencije i bez uspostavljanja izravne veze s pojedinačnim slučajem kako bi opravdala suspenziju ili čak prestanak izvršenja obveza koje ima na temelju odluka o premještanju.

(Vijesti.ba / Jutarnji.hr)