9°C
Mostar 12°C
Tuzla 10°C
Banja Luka 9°C
Bihać 9°C
Powered by Dark Sky

24.10.2021 / 14:40 Komentari - Historijski pregled

Kontra Vučića: Holbrooke je dokazao da samo sankcije mogu stabilizirati stanje

Kontra Vučića: Holbrooke je dokazao da samo sankcije mogu stabilizirati stanje
Foto: Vijesti.ba

Hobrooke je pisao Clintonu da bez prijetnje sankcijama neće biti provedbe Dejtonskog sporazuma ...

U kontekstu najavljenih sankcija vlastima Republike Srpske, zbog nasrtaja na Dejtonski sporazum, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je, prije nekoliko dana, kazao da sankcije ne rješavaju ništa.

„Posebno prezirem one u Beogradu, Banjaluci i Sarajevu koji misle da se problemi rješavaju sankcijama. Razgovor je najbolji metoda za rješavanje problema“, kazao je Vučić uoči sastanka s Dodikom, a što je ponovio i nakon sastanka.

Snažnim protivljenjem sankcijama, Vučić je samo potvrdio da se sankcije ozbiljno pripremaju u svjetskim centrima moći, te da će biti uvedene ako Dodik nastavi sa narušavanjem Dejtonskog sporazuma.

Suprotno tvrdnjama Vučića, sankcije su doprinijele rješavanju brojnih problema. Kako je isticao Richard Holbrooke, sankcije su bile snažan mehanizam pritiska na Miloševića, kako bi pristao na Dejtonski mirovni sporazum i njegovu implementaciju.

Početkom rata u Bosni i Hercegovini, Vijeće sigurnosti UN-a je 30. maja 1992. godine, uvelo sankcije protiv Savezne Republike Jugoslavije. U rezoluciji 757, sve članice Ujedinjenih nacija pozvane su da uvedu ekonomske i diplomatske sankcije protiv Jugoslavije, zbog učešća Miloševićevog režima u ratu u Bosni i Hercegovini.

U cilju implementacije ove mjere, američki predsjednici George Bush stariji i Bill Clinton potpisali su 5 izvršnih naredbi, koji su uključivali sljedeće mjere: zarmzavanje sve imovine SRJ na području jurisdikcije SAD-a; zatim zabranu uvoza i izvoza roba iz SRJ, zabrana finansijskih transakcija sa pojedincima i firmama iz SRJ; zabranjen je avionski i morski saobraćaj prema SRJ, čak je zabranjeno da ijedan avion koji saobraća prema SRJ slijeće na američke aerodrome, te da tankeri sa robom upućenom prema SRJ pristaju u američkim lukama.

U aprilu ’93. i oktobru ’94. sankcije su proširene i na područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koja su se nalazila pod kontrolom Beograda. Blokirana je sva imovina lica povezanih sa Vojskom RS-a, pravljenje transakcija s vlastima i Vojskom RS-a, te zabranjena trgovina sa firmama na tom području.

Mjere američkih vlasti pratile su evropske države, kao i brojni drugi partneri, te su u konačnici sankcije ostavile snažne posljedice prvenstveno na Srbiju.

Sankcije su spriječile bilo kakvu mogućnost oporavka ekonomije u Srbiji, nakon višegodišnje recesije. U prve dvije godine sankcija, GDP SRJ se prepolovio. Tokom 1993. godine, skoro 40% stanovništva je živjelo sa manje od dva dolara dnevno. Cijena goriva se u tom periodu povećavala za tri-četiri puta. Došlo je do značajnih nestašica energenata, kao i lijekova. Zbog pada standarda Milošević se nalazio pod unutrašnjim pritiskom.

U svojoj knjizi „Kako završiti rat“, Holbrooke na brojnim mjestima napominje da je, tokom mirovnih pregovora, uklanjanje sankcija bio prioritet broj jedan za Miloševića, ali Milošević je dugo, tokom cijelih 16 mjeseci, odbijao da ponudi konkretne ustupke zauzvrat. Računao je da će, uz pomoć dijela međunarodne zajednice, skinuti sankcije bez ustupaka.

„Mjesecima su sankcije bile predmet gorljivih rasprava u Kontakt grupi. Sjedinjene Države i Njemačka su bile na jednoj stranci, dok su Britanija, Francuska i Rusija bile na drugoj. Milošević je mrzio sankcije. One su nanosile ogromnu štetu njegovoj zemlji i htio je da ih ukloni. To nam je davalo potencijalni utjecaj na njega, ali u jesen 1994. London, Pariz i Moskva su htjeli da podignu većinu sankcija, a zauzvrat ne bismo dobili ništa. Washington je imao drugačiji pogled, iako nismo bili jednoglasni. Neki su smatrali da trebamo napraviti mali ustupak i podići manji dio sankcija kako bismo otpočeli proces; drugi, poput Leona Fuertha i Madeleine Albright su bili protiv ublažavanja naše pozicije, ako zauzvrat Milošević ne bi ponudio nešto. Iako smo imali neke razlike u mišljenju, u pogledu taktike, i ja sam bio protiv toga da Miloševiću dajemo olakšanja ako nećemo dobiti nešto opipljivo zauzvrat“, piše Holbrooke u knjizi „Kako završiti rat“.

Holbrook zaključuje da se držanje tvrde linije, po pitanju sankcija, pokazalo ispravnim. „Zahvaljujući potpredsjedniku Goreu, Leonu Fuerthu i Madeleinee Albright, sačuvana je tvrda pozicija po pitanju sankcija, što se pokazalo ispravnim; da nismo tako učinili, ušli bismo u pregovore bez ičega“, napisat će Holbrooke.

Prvi dan pregovora u Dejtonu, 1. novembra 1995. Milošević je kao svoj glavni zahtjev iznio skidanje sankcija, što je ponavljao i tokom nastavka pregovora u Dejtonu.

Holbrook je uvjeren da su, uz NATO udare na položaje VRS-a, sankcije uvedene Srbiji odigrale značajnu ulogu u sklapanju Dejtonskog mirovnog sporazuma, te da je želja da skine sankcije napravila razdor između Miloševića i delegacije Republike Srpske u Dejtonu, koju su činili Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević i Aleksa Buha.

U članku Associated Pressa objavljenog 22. novembra 1995. godine, dan nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, navodi se da su „čak i prije nego što su predsjednici Bosne, Srbije i Hrvatske parafirali mirovni plan, srpski pobunjenici su da odbacili“.

„Iako je lider bosanskih Srba Radovan Karadžić upadljivo šutljiv o Sporazumu“, piše AP, „njegov prvi saradnik, Momčilo Krajišnik nije dugo čekao da ga osudi. Krajišnik je bio srpske delegacije koju je predvodio predsjednik Slobodan Milošević na mirovnim pregovorima u Dejtonu, u Ohaju. Dobivši pravo da pregovara u ime bosanskih Srba, kako izvori navode, Milošević je jednostavno ignorisao njihove prigovore.“

AP se dalje poziva na izvore iz srpske delegacije, koji su kazali da je Milošević doslovno izbacio trojicu zvaničnika bosanskih Srba iz prostorije, kada se razgovaralo o finanom nacrtu Dejtonskog sporazuma.

„Milošević je nazvao sporazum 'historijskim' i kazao da on označava kraj rata. Ali nekoliko trenutaka nakon što je sporazum zaključen, Krajišnik je kazao da su 'karte loše, rezultat ucjena i servilnosti'“, navodi AP.

„Upozorili smo predsjednika Miloševića da niko nema pravo potpisati takav plan. Naša delegacija nije prihvatila plan i mi smo jednoglasni u tome“, kazao je Krajišnik, te dodao da niko nema pravo ustupati teritorije koje su „odbranjene krvlju“.

S obzirom na otpore RS-a, u ime Republike Srpske, anekse Dejtonskog sporazuma je parafirao ministar vanjskih poslova SR Jugoslavije Milan Milutinović.

Milutinović je morao poslati pismo ministrima vanjskih poslova SAD-a, Rusije, Njemačke, Francuske i Velike Britanije, u kojem je garantovao da će se bosanski Srbi pridržavati sporazuma.

Međunarodne sankcije su suspendirane nakon provedbe prvih izbora u Bosni I Hercegovini, nakon Dejtonskog sporazuma, u oktobru 1996. Godine.

Srpsko rukovodstvo na čelu sa Krajišnikom dugo se opiralo provedbi Dejtonskog sporazuma. Mjesecima nakon izbora 1996. Krajišnik je, kao izabrani član Predsjedništva BiH, odbijao dolaziti na sjednice Predsjedništva.

Pismo koje je početkom juna 1996. uputio Clintonu, Holbrook zaključuje riječima: “Ponovno uvođenje sankcija. Ostavili smo u Dejtonu otvorenu mogućnost za uvođenje sankcija, u slučaju potrebe. Ovo je naše najjače preostalo sredstvo. Sugerišem da se Miloševiću uputi jasna poruka.”

Nakon što su provedeni izbori 96, SAD su samo suspendirale, ali nisu potpuno poništile sankcije prema SRJ. Planom za civilnu konsolidaciju, koji je potpisan u Parizu, na prvu godišnjicu Dejtona, 1996. godine, zaključeno je da će sankcije biti obnovljene protiv strana koje se usprotive implementaciji sporazuma.

Tek nakon pada Miloševićevog režima, obustavljene su sveobuhvatne sankcije Srbiji. Ali u periodu ranih 2000-ih, aktivirane su sankcije prema pojedincima i organizacijama u RS-u, koji su opstruirali provedbu Dejtona.

U decembru 2004. sankcije su uvedene Srpskoj demokratskoj stranci (SDS), ali i određenim firmama bliskim SDS-u. Sankcije su uvedene firmama „Zdravo“ i „Komotko“, koje su bile u vlasništvu Luke Karadžića, brata ratnog zločinca Radovana Karadžića.

Historijat provedbe Dejtonskog sporazuma, govori da je ona moguća, uz čuvanje mira i stabilnosti, samo uz čvrst pritisak prema rukovodstvu Republike Srpske, uključujući i sankcije.

Vodeće političke snage u RS-u od početka su nezadovoljne Dejtonskim sporazumom, jer je njihov cilj bio otcjepljenje RS-a i dezintegracija Bosne i Hercegovine, tako da je besmisleno govoriti o političkom dijalogu na dobrovoljnoj osnovi, sve dok se ne odreknu tih ciljeva. Sve dotad, prijetnja sankcijama je uslov bez kojeg je nemoguća implementacija Dejtna. Sankcije ne samo da se ne isključuju sa razgovorom, kako to sugeriše Vučić, već je svaki efektivan razgovor sa akterima poput Dodika moguć samo uz prijetnju sankcijama.

 

D. S

 

(Vjesti.ba)

Izdvajamo