Godišnjica pogibije heroja oslobodilačkog rata Adila Bešića

Za svoje zasluge tokom agresije posthumno je odlikovan ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan” te “Orednom heroja oslobodilačkog rata” u činu majora ARBiH.

Adil Bešić rođen je 5. aprila 1964. godine u Banjoj Luci. On je dobio ime po majci Adili koja je umrla osam dana nakon poroda. Odrastao je uz pomajku Bahriju i oca Adema. Imao je tri brata: Nihada (1963), Ilijaza (1965) i Izeta (1973).

Porodica Adila Bešića 1966. godine seli u obližnji Prijedor gdje on završava osnovnu školu. Kako u Prijedoru nije imao stalni posao, otac je radio kao vodoinstalater u Zagrebu, a Adilova pomajka Bahrija brinula je o djeci. Svi su bili odlični učenici. Za razliku od braće koji su nastavili civilno školovanje i kasnije studije, Adil se odlučio za vojnu karijeru. Kao četrnaestogodišnjak 1978. godine odlazi u Zagreb gdje upisuje Vojnu gimnaziju, a poslije toga i Vojnu akademiju kopnene vojske.

Prve dvije godine studira u Sarajevu, a druge dvije u Beogradu, gdje je i diplomirao. Službovao je u Tolminu (Slovenija) kao oficir JNA. Kao perspektivni oficir JNA završava kurs za izviđačke jedinice JNA i radi kao obavještajac na državnoj granici na tromeđi između tadašnje Jugoslavije, Austrije i Italije.

Početkom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu priključio se jedinicama Teritorijalne odbrane RBiH u Bihaću, gdje je raspoređen na mjesto komandanta Odreda TO “Vrsta”, koji je ubrzo prerastao u 2. bataljon 2. bihaćke brigade.

Prva velika pobjeda pod komandom Adila Bešića desila se 12. juna 1992. godine kada oslobađa Bugare. Tog dana u organiziranoj akciji jedinica 4. odreda TO “Vrsta” sa 4 čete oslobodila je prvu teritoriju u BiH i izašla na rijeku Koranu, prirodnu granicu između Republike BiH i Republike Hrvatske. Tokom cijelog rata, to je bio jedini dio vanjske granice naše zemlje koji je kontrolisala Armija RBiH.

Nakon formiranja 502. brigade (kasnije viteške) 15. septembra 1992. planirano je oslobađanje Gradine, jakog neprijateljskog uporišta na Lohovskim brdima, odakle je svakodnevno artiljerija Vojske Republike Srpske granatirala civilne objekte u Bihaću i položaje branitelja.

Prvi pokušaj oslobađanja Lohovskih brda završio je bez uspjeha. Poslije 7 dana, 22. septembra 1992, snage Armije RBiH kreću ponovo u akciju.

Poslije osvajanja Lohovskih brda borci Adila Bešića pomažu drugim jedinicama da sačuvaju linije odbrane, a onda u okviru priprema za zimu započinju pripreme za zauzimanje povoljnijih položaja na prostoru Grabeža, jednog od najjačih uporišta srpske vojske u Bosni i Hercegovini. Bosanske snage su do 25. novembra 1992. vršile izviđanja terena planirajući da postave povoljnije položaje za zimu.

U noći pogibije, dok su se borci odmarali, Adil je samoinicijativno napustio odmor i uputio se prema minskom polju koji je postavio, da poskida mine.

- Ta njegova hrabrost mu je uzela život. Nismo znali da smo 5-10 metara od neprijatelja. Šušnuli smo, čuo se pucanj, koji ga je pogodio u čelo. Kada sam ga zovnuo, nije se javio (…) Adil je poginuo herojski onako kako se školovao, kao obavještajac izviđač na prvoj crti, ali kao komandant bataljona – kazao je Hamdija Abdić Tigar, komandant 502. brdske brigade, koji je bio pored Adila u trenutku njegove pogibije.

Bataljon kojim je komandovao nakon njegove pogibije dobio je naziv po njemu, kao i bivša kasarna JNA u Bihaću, koju danas koriste Oružane snage BiH.

Adilovo turbe nalazi se pored spomenika Alije Alijagića (1896–1922), zaboravljenog heroja bivše Socijalističke Jugoslavije koji je osuđen na smrt 1921. zbog političkog atentata na ministra nekadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koji je zabranio sindikalno organizovanje i rad Komunističke partije. Mještani MZ ‘Vrsta’ i nekadašnji saborci Adila Bešića sigurni su da će još dugo živjeti sjećanje na Adila.

(Vijesti.ba)