Guardian: Kako je jedna pekara promijenila živote u ratom razorenom Mostaru

Elezović i njegova majka živjeli su s dvije druge porodice u malom stanu u istočnom dijelu grada, svega 200 metara od linije fronta. Devet mjeseci te godine Mostar je bio pod opsadom, podijeljen brutalnim sukobima, dok je 60.000 ljudi u istočnom dijelu grada bilo izloženo nemilosrdnom bombardovanju od strane snaga koje su se identificirale kao Hrvati, piše Annie Kelly za Guardian.

Njegova sjećanja na to vrijeme su fragmentarna i sumorna. Njegov otac Emin bio je vojnik odsutan sedmicama. Njegov svakodnevni život sastojao se od stalnog odjeka i urlika artiljerijskih napada, odlazaka do rijeke kako bi pokušali pronaći vodu tokom pauza u borbama i igre s komadima užarenog šrapnela sa svojim prijateljima kad god bi mogao izaći iz kuće.

"Imam vrlo malo sjećanja prije rata. Čak i sada sebe vidim kao preživjelog rata jer ako prođete kroz rat, vaš život zauvijek ostaje obilježen time", kaže on.

Iz tog gorkog sukoba nastala je organizacija War Child i pekarski projekt koji je u svom vrhuncu hranio izgladnjeli grad i transformisao živote Elezovića i njegove porodice. War Child, koji podržava djecu zahvaćenu sukobima širom svijeta, jedan je od partnera ovogodišnje humanitarne akcije Guardian-a i Observer-a, zajedno s organizacijama Médecins Sans Frontières i Parallel Histories.

Prije rata, Elezović i njegovi roditelji, Ermin i Alma, živjeli su normalan život. Bili su vrijedni i preduzimljivi. Ermin je bio inženjer, a porodica je otvorila kafić. "Imali smo planove, imali smo snove kao i svi ostali," kaže Ermin. "A onda je pakao došao u naše živote."

Kada je opsada Mostara okončana Washingtonskim sporazumom, primirjem koje je privremeno zaustavilo borbe u gradu u martu 1994. godine, porodica je bila u očajnoj situaciji.

"To je bila najstrašnija godina," kaže Alma. "Bili smo toliko iscrpljeni, izgubili smo mnogo prijatelja, mnogo porodice, borili smo se s glađu, nismo imali struju, nismo imali vode. Nismo prepoznavali sami sebe."

Alma se stalno brinula za Ermina, koji se borio s depresijom zbog vremena provedenog na frontu. Tada je čula za neke ljude iz Engleske koji su došli u Mostar nakon primirja kako bi pokušali pomoći onima koji su postali siromašni zbog rata. "Napokon! To je bilo svjetlo u tami, instinktivno sam znala da bi to moglo spasiti Ermina," kaže ona.

Podstakla je Ermina da vidi šta rade. Zatekao je nekoliko stranaca koji su se borili s praktičnim izazovima postavljanja industrijske peći za hljeb u ratnoj zoni. To su bili počeci organizacije War Child, koju su osnovali filmski stvaraoci Bill Leeson i David Wilson te društveni poduzetnik Willemijn Verloop kako bi pokušali pomoći djeci pogođenoj nasiljem i etničkim čišćenjem u ratom razorenoj bivšoj Jugoslaviji.

"Upravo su stigli s opremom za postavljanje mobilne pekare i odmah sam vidio da mogu pomoći," kaže Ermin. Njegovo iskustvo kao tehničara, poznavanje engleskog jezika i činjenica da je tačno znao gdje i kako ljudima treba hitna pomoć u njegovom gradu pokazali su se neprocjenjivima.

"Oni me nisu gledali kao žrtvu niti tražili da im pričam koliko je loše bilo," kaže on. "Samo im je trebala pomoć i ideje, a to sam mogao dati. Bili su praktični, strastveni ljudi koji su htjeli nešto napraviti."

Unutar nekoliko sedmica, Ermin je postao ključni dio vođenja pekare, provodeći sate s projektom kad god bi mogao pronaći vremena daleko od linije fronta, pomažući dostaviti hljeb i druge potrepštine poput lijekova hiljadama izbjeglica koje su preplavile istočni dio grada nakon primirja, kao i lokalnom stanovništvu.

U novembru 1994., kada je fotografisana sedmogodišnji Elezović u majici War Child stojeći na privremenom mostu koji je bosanska vojska izgradila da zamijeni Osmanlijski most srušen godinu ranije, pekara je bila na svom vrhuncu, proizvodeći do 5.000 hljebova dnevno. "Pomogli smo nahraniti izgladnjeli grad," kaže Ermin. "Pokazali smo ljudima da život može početi iznova."

War Child je također postao neraskidivo povezan s njihovim životima. "Porodica je bila War Child u Mostaru," kaže Lynne Kuschel, koja je radila za organizaciju tokom tog perioda i bila u bliskom kontaktu s porodicom. "Ništa od onoga što smo radili u Mostaru ne bi bilo moguće bez njih. Postali smo porodica."

Za Elezovića, dolazak War Child-a u njegov život bio je "poput renesanse nakon mračnog doba".

"Doslovno sam bio ratno dijete," kaže on. "Cijeli moj svijet bio je samo rat, ali njihov dolazak promijenio je moj život. Sve je bilo sivo, a onda je postalo u boji. Donijeli su sve te divne stvari u ovaj horor u kojem smo živjeli. Pored svega što su radili, sjećam se večeri u našem stanu uz svijeće, gdje smo svi razgovarali o umjetnosti, kulturi i, iznad svega, muzici."

Uspjeh pekare u Mostaru bio je ključan za pridobivanje podrške muzičara i umjetnika koji su stvorili humanitarni album War Child-a pod nazivom Help 1995. godine, što je dovelo do pokretanja muzičkih terapijskih projekata za pomoć traumatiziranoj djeci Mostara. Godine 1997. porodica Elezović bila je uključena u posljednji veliki projekt organizacije u Mostaru, Pavarotti muzički centar, koji i danas pruža časove muzike i terapiju za djecu u gradu.

Danas je Elezović uspješan muzičar, sa vještinama koje je stekao u ranim danima muzičkog centra, i cijeli život posvetio je projektima socijalne pravde.

"Ne bih bio osoba kakva sam danas bez War Child-a," kaže on. "Imam netrpeljivost prema nepravdi i osjećaj da nikada ne smijem biti samo posmatrač, već neko ko će ne samo pričati već raditi na tome da napravi razliku – i to je naslijeđe koje je War Child ostavio u mom životu. Pokazali su nam da samo trebaš doći, raditi i pokušati ostaviti stvari boljima nego što si ih zatekao."

Annie Kelly je nagrađivana novinarka za ljudska prava koja piše za Guardian i Observer. Također je urednica Guardianove serije "Prava i slobode".

(Vijesti.ba)