Aleksandar Hemon za Vijesti.ba: U Srbiji su studenti siti tog fašizma

Tokom intervjua, osvrnuo se na političku situaciju u Bosni i Hercegovini, rekavši da će Bosna i Hercegovina biti poslednja zemlja koja će ući u Evropsku uniju, ukazujući na složenost unutrašnjeg političkog sistema, nedostatak ključnih reformi i opstrukcije koje dolaze iz različitih političkih centara moći.

O tome šta znači biti “drugi“ u svijetu koji se neprestano mijenja, o ljubavi koja se rađa u ekstremnim okolnostima, o identitetima koji se kroje na raskrsnicama historije i politike – razgovarali sa samim Hemonom.

Kakav je osjećaj ponovo biti u Sarajevu?

„Osjećaj je uvijek dobar, jer dolazim često, ovo je šesti put u zadnjih godinu dana da sam ovdje. I obično kada dođem, to nije suočavanje s mojom prošlošću, mladošću, nego su to moji konkretni projekti i ljudi koje idem vidjeti direktno s aerodroma. Sarajevo je uvijek mjesto gdje se nešto radi, a ima mnogo talentovanih i dragih ljudi. Ne obilazim samo nostalgična mjesta, to me najmanje zanima, više sam uključen u druge aktivnosti tokom boravka.“

„Svijet i sve u njemu“ donosi ljubavnu priču koja je istovremeno nježna i dramatična, a odvija se u ekstremnim okolnostima. Kako ste prenijeli ovu složenu dinamiku na pozorišnu scenu?

„Nisam radio adaptaciju, imao sam potpuno povjerenje u Selmu Spahić i njenu ekipu. Priču sam već napisao, tako da nije bilo potrebe da je ponovo pišem. Ono što je bilo izuzetno zanimljivo jeste da je moja knjiga, koja je u književnoj funkciji potpuno različita od pozorišta, briljantno prevedena na jezik pozorišta. Predstava nije samo potvrda knjige, nego je otvorila i nove dimenzije koje nisu bile očigledne u knjizi. Predstava traje dva i po sata, dok se radnja knjige proteže na 35 godina, od Sarajeva do Šangaja. Selma Spahić i ekipa Sarajevskog ratnog teatra uradile su nevjerojatan posao, pronašavši način da sažmu i prenesu sve ono što se dešava u mojoj knjizi.“

Koji trenutak iz vašeg romana, kada ga gledate na sceni, najviše budi emocije?

„Nisam se namjerno petljao u stvaranje predstave, jer sam smatrao da će to biti bolje za sve i bio sam u pravu. Na kraju predstave, koju sam gledao dvaput, osjećao sam nevjerojatnu snagu tog momenta. Pozorište je kolektivno iskustvo – ne samo zato što postoji grupa ljudi koja sve to zajedno pravi, već zato što se sve dešava i u publici. Književnost funkcioniše drugačije, jer je to privatno iskustvo, dok je pozorište iskustvo zajednice. Vlastitu knjigu sam iskusio kroz gledatelje, jer sam bio dijelom te zajedničke emocije.“

Ljubav između Rafaela i Osmana je srž predstave, ali nosi i duboko pitanje identiteta i pripadnosti. Kako mislite da publika danas vidi ovu ljubavnu priču?

„Mislim da publika danas vidi ljubavnu priču kao odjek prošlih vremena, ali i kao refleksiju savremenih dilema i društvenih izazova.

Naravno, reakcije publike mogu biti različite, posebno u vezi s istospolnom ljubavlju. Ali, u pozorištu, kao i u životu, važno je da shvatimo da je svaka ljubav legitimna, prirodna i dobra.“

Kroz likove Rafaela i Osmana postavljaju se univerzalna pitanja o tome šta znači biti 'drugi' u društvu. Da li mislite da je to pitanje još uvijek relevantno, naročito u današnjem svijetu migracija i globalizovanih identitetskih kriza?

„Moja knjiga se ne bavi savremenim društvom na taj način. Protagonisti, Pinto i Osman, napuštaju Sarajevo i kreću kroz prostore koji nisu društveno regulisani, bez norme koja bi ih označila kao 'druge'. Prolaze kroz situacije gdje nisu podložni etičkim ili društvenim normama, što im omogućava slobodu, ali istovremeno znači da ne žive u društvu. U tom kontekstu, njihova ljubav nije rezultat društvenih normi, već se razvija u ekstremnim okolnostima.“

Tema rata, izbjeglištva i borbe za opstanak prožima ovu predstavu. Kako su glumci pristupili ovim teškim temama?

„Ermin Bravo i Alban Ukaj, koji igraju Pintona i Osmana, uradili su izvanredan posao. Oni su iznijeli cijelu predstavu na svojim leđima, jer su u svakoj sceni bili ključni. Proveo sam godine radeći na tim likovima i sada, gledajući ih na sceni, imam osjećaj kao da sam ih ponovo upoznao. I to je čudesno – kada likovi ožive na sceni, proširujući prostor i otvarajući nova tumačenja.“

Izbjeglištvo je kroz vaša djela centralna tema. Smatrate li da biti izbjeglica danas ima istu težinu kao što ste to prikazali u vašim pričama?

„Svijet je danas svijet izbjeglica. Migracija je suština trenutnog stanja svijeta, iako na Zapadu mnogi to ne prepoznaju. Iako su izbjeglice često stigmatizirane, oni predstavljaju potencijal i iskustvo koje je ključ za razvoj čovječanstva. Nažalost, na Zapadu vlada antisvjetska, fašistička retorika prema izbjeglicama. Ali ljudska historija je, zapravo, historija migracija.“

Pišete o “nevidljivoj Americi“, o svakodnevnim ljudima koji oblikuju globalnu kulturu. Kako političke promjene, naročito porast populizma, mijenjaju sliku Sjedinjenih Američkih Država koju prikazujete?

„Amerika je danas pod vladavinom populističkih, fašističkih snaga. Trump nije politički lider, on je psihopat koji se koristi kao alat za ostvarivanje destruktivnih ciljeva desničarskih snaga. On nema politički plan kao takav, jedino što njega zanima je on sam, ali je on pogodan kao oruđe. Kao kad se bika pusti u keramičku radnju i onda neka razvaljuje, a onda će oni od toga da preorganizuju stvari. On je kao takav beznačajan. Pobijedio je na audiciji za tu ulogu. Politika je otišla udesno, a Amerika je postala bijela, rasistička tvorevina. Ta promjena je duboko zabrinjavajuća, ali naša borba mora biti kolektivna. Ta rasistička, fašistička fantazija o čistoći je ono što sad je sad maksimalno aktivirano u Americi. Dakle, za Trumpa su glasasli svi oni koji ga podržavaju - rasisisti i fašisti. Nema umekašavanja tih riječi.”

Bosna i Hercegovina ponovo “žvaće“ političke turbulencije. Kakav je vaš pogled na trenutnu situaciju?

„Promjene su lijepa riječ za ono što se dešava i što će se desiti. Globalne igre se ovdje igraju već odavno, a sad će se vjerovatno intenzivirati, jer Bosna je važan element na Balkanu, a Balkan je važan Evropi, a Evropa je važan element svijetu. Sve se istovremeno dešava i teško je sagledati cijelu sliku u tom smislu, ali na lokalnom nivou mnoge su promjene već vidljive, naročito nama koji se vratimo svakih šest mjeseci kao u mom slučaju. Toliko se gradi po Sarajevu, te 'zgradurine', tako da je očigledno neko pranje para. Ne znam koje to implikacije ima, ali u političkom smislu, ako bi ovdje došlo do incidenata to bi odvuklo pažnju s toga. Primjer u Srbiji, studenti su siti tog fašizma i nacionalizma, tih gluposti. "

Kroz vaša djela, Bosna i Hercegovina balansira između tradicije i modernog svijeta. Kako vidite odnose između BiH i Zapada?

“Nema razloga da se ovo razvaljuje, osim ako ne misle da mogu još da opljačkaju, a onda bi to zahtijevalo sukob. Nisu ovi trenutni političari neki veliki faktor, a ne zavisi promjena od kvaliteta političara, jer ono što treba promijeniti je ta osnova Dejtonskog sporazuma koja je katastrofalna i u to vrijeme je to kao začepilo rupu u brani, ali se od tog perioda nije promijenila. Treba neko da zamišllja.

Zapad nam više ne treba biti mjerilo. Previše se mjerimo prema zapadnim vrijednostima, iako smo dovoljno jaki da definišemo svoje vlastite.

“Bosna ne treba čekati na Zapad, jer EU nije zainteresirana za nas. Iako političari obećavaju ulazak u EU, Bosna će biti zadnja zemlja koja će ući. Uvijek će biti važna maštovitost koja odustvuje u velikoj mjeri. Političari se ne trude da naprave stvarne promjene, jer su profitirali od postojećeg sistema. Međutim, mladima je jasno da se mora nešto promijeniti. Oni su bolje opremljeni za suočavanje s izazovima.“

Kakvu ulogu umjetnost ima u oblikovanju političkog diskursa?

„Umjetnost je ključna jer omogućava stvaranje alternativnih narativa. Na političkom nivou, mi nemamo dovoljno mašte da zamišljamo bolji svijet, a umjetnost nas poziva da maštamo o drugačijem životu. U Bosni, ali i u Americi, nedostaje političke maštovitosti, a to je ključno za napredak.“

Aleksandar Hemon u ovom intervjuu dijeli svoj stav o umjetnosti, ali i o stanju svijeta u kojem živimo. Njegova djela i dalje izazivaju duboke emocije i otvaraju važne političke i društvene teme, a predstava “Svijet i sve u njemu na sceni Sarajevskog ratnog teatra samo je jedan od dokaza snage njegove književnosti.

(Vijesti.ba)