Arminka Helić: Spašavajući Bosnu, Evropa možda spasi samu sebe

Zapadni Balkan je dugo vremena percipiran kao problematično dvorište Evrope.

Izvor nestabilnosti i konflikata, zanemarivan uz mješavinu preziranja i fatalizma.

Pogledajući historiju, kancelar Otto von Bismarck je poznato izjavio: "Balkan nije vrijedan života ni jednog pomeranskog grenadira."

Britanski Lord Salisbury je ponovio ovu misao, rekavši: "Nikada nećete riješiti Istočno pitanje... Jedino što možete učiniti je da ga ne pogoršate."

I takvi stavovi oblikovali su stoljeće politike, sve dok krvavi ratovi 1990-ih nisu otkrili fatalne posljedice indiferentnosti.

Međutim, uprkos svojoj historiji, region ostaje strateški važan — geopolitičko područje gdje Rusija i Kina konkurišu za utjecaj te koridor za ilegalnu migraciju, krijumčarenje oružja i organizirani kriminal. A sada, dok se Evropa suočava sa svojim najneizvjesnijim periodom od Hladnog rata, možda još od Drugog svjetskog rata, ovaj često osporavani region mogao bi se pokazati kao razlog za jedinstvo.

Istina je da Zapadni Balkan nudi poligon za samopouzdaniju i efikasniju evropsku odbrambenu politiku — posebno, ako blok može djelovati zajedno kako bi spriječio novu krizu u Bosni i Hercegovini.

Napetosti u Bosni eskalirale su dramatično nakon prošlomjesečne presude lideru bosanskih Srba Miloradu Dodiku od strane državnog Suda BiH, što je rezultiralo jednogodišnjom kaznom zatvora i šestogodišnjom zabranom obavljanja javne funkcije.

No, iako je odluka zemlju uvela u svoju najseriozniju krizu od 1995. godine, nevjerovatno je da su njene državne institucije održale mirnoću, suprotstavljajući se očekivanjima fatalne krize.

U međuvremenu, Dodik — koji je posljednjih 18 godina aktivno radio protiv bosanskih državnih institucija, uz podršku predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i mađarskog premijera Viktora Orbána — prijeti da zadnji put udari separatistički udarac na Bosnu i njena teško stečena postignuća. No, iako je imao nadu da će ga američki predsjednik Donald Trump podržati u njegovim ambicijama te nade su dosad bile pogrešne.

Američki državni sekretar Marco Rubio razbio je Dodikove secesionističke snove, uz poruku: "Akcije predsjednika RS Milorada Dodika podrivaju institucije Bosne i Hercegovine i prijete njenoj sigurnosti i stabilnosti. Naša zemlja ohrabruje političke lidere u Bosni i Hercegovini da se uključe u konstruktivan dijalog. Pozivamo naše partnere da se odupru ovom opasnom i destabilizirajućem ponašanju."

Nakon toga uslijedile su snažne riječi iz Londona, Berlina, Brisela, Pariza, Rima i Madrida. A tokom dvodnevne posjete Bosni, glavni sekretar NATO-a Mark Rutte ponovno je potvrdio predanost saveza teritorijalnoj integriteti zemlje.

Međutim, iako su čvrste međunarodne izjave pomogle stabilizirati situaciju do sada, same riječi ne mogu suprotstaviti kontinuiranoj prijetnji miru i sigurnosti, posebno s obzirom na širu regionalnu sliku.

U Beogradu, Vučić se suočava s rastućim unutrašnjim protivljenjem, jer studentski protesti protiv korupcije i odgovorne vlasti traju s neočekivanim upornim otporom već mjesecima. Suočavajući se s ovom domaćom prijetnjom, mogao bi pribjeći stvaranju vanjske krize, potencijalno u Bosni, kako bi skrenuo pažnju i učvrstio svoju poziciju — potez koji bi bio u skladu s njegovom ekspanzionističkom strategijom "Srpskog sveta" ujedinjenja svih Srba u jednoj državi.

Šire gledano, Kremlj i dalje uživa u podjelama, gledajući Zapadni Balkan kao plodno tlo za smutnje. Od Moldavije i Gruzije, preko Krima pa sve do cijele Ukrajine, Rusija je iskorištavala nedostatak pažnje i oklijevanje Zapada na svakom koraku.

Evropa mora pažljivo upravljati ovom delikatnom situacijom. Bilo da dolazi iz Moskve, Budimpešte ili Beograda, autokrati se više boje unutrašnjeg protivljenja nego vanjskog pritiska, a otpornost srpskih studentskih demonstranata pokazuje da nacionalistički revizionizam nije neizbježan.

Otpor autoritarnom režimu raste čak i unutar same Srbije.

Tako Zapadni Balkan sada nudi priliku Evropi da preokrene svoj reakcijski obrazac kroz strategiju odvraćanja, snage i principijelnog angažmana.

I nekoliko jasnih principa mora voditi ovaj pristup: Granice moraju ostati neupitne; nasilje se mora odvratiti, demokratske institucije moraju biti ojačane, a revizionistima se ne smije dopustiti da diktiraju budućnost regiona.

U Bosni, posebno, Evropa ima potrebne alate za ovo: Evropska unija u BiH (EUFOR), NATO štab u Sarajevu, Ured visokog predstavnika i Berlinski proces su tu, ali mora pronaći političku volju da ih učinkovito upotrijebi.

I najava dodatnih 400 vojnika EUFOR-a, koji su sada gotovo potpuno raspoređeni, dobar je početak.

Osim toga, BiH bi se mogla dati sigurnosna garancija. Prestanak stalnih razgovora o granicama koristio bi demokratiji u Bosni i njenim susjedima — Srbiji, pa čak i Hrvatskoj — koja često bivaju ugušena zaštitom "njihovih ljudi" u susjednoj državi.

Desetljećima je Washington pozivao Evropu da "preuzme odgovornost" za Zapadni Balkan. S obzirom na to da prijetnje sa svih strana rastu, a Ukrajina se bori za opstanak, region sada predstavlja ključnu priliku za Evropu da konačno preuzme stratešku inicijativu i pokaže stvarno liderstvo — i to ne samo kroz okvir proširenja.

Proaktivan pristup BiH, posebno, mogao bi signalizirati da Evropa nije više zadovoljena samo reagiranjem, nego je spremna oblikovati događaje — upravo onaj naprijed usmjereni stav potreban u ovoj novoj eri velike konkurencije svjetskih sila.

A uspjeh ovdje pokazao bi sposobnost bloka da brani svoja temeljna načela, očuva desetljeća mukotrpnog izgradnje mira i ponovo afirmira utjecaj u regionu ključnom za njene sigurnosne interese.

Zapadni Balkan je dugo bio poligon za testiranje Evrope. Danas bi to mogao postati region u kojem će Evropa redefinisati samu sebe — ne kao slaba i podijeljena, već kao snažna, sposobna i spremna da vodi.

Tiho to recite, ali spašavajući Bosnu, Evropa možda spasi samu sebe.

Arminka Helić je članica Britanskog doma lordova, bila je posebna savjetnica britanskog ministra vanjskih poslova Williama Haguea od 2010. do 2014. godine.

(Vijesti.ba / Politico)