Sudovi su zaključili da Zakonom o Javnom RTV sistemu predviđeni javni RTV sistem nikada nije u potpunosti implementiran jer nije zaživjela Korporacija javnih RTV servisa, niti je funkcionirao Odbor sistema kao nadzorno tijelo za naplatu i raspodjelu takse.
Na osnovu toga, sudovi su zaključili da apelantica nije imala pravo zahtijevati isplatu sredstava direktno od tuženog i da nije bila aktivno legitimirana za podnošenje tužbe.
Međutim, Ustavni sud je utvrdio da osporene presude nisu zadovoljile načelo proporcionalnosti jer nisu uspostavile pravičnu ravnotežu između javnog interesa i zaštite apelanticinog prava na imovinu. Ustavni sud je naglasio da apelantici nije mogao biti nametnut prekomjeran teret uslijed toga što Odbor sistema nije funkcionirao i što Korporacija nije zaživjela.
Također je naglasio da tuženi nije imao zakonsko pravo zadržati cjelokupan iznos RTV takse.
Kod takvog stanja stvari, Ustavni sud je ukazao da samo u situaciji da Odbor sistema ispunjava svoje zakonske obaveze i da je tuženi izvršio svoju zakonsku obavezu i na jedinstveni račun uplatio ukupan iznos prikupljene RTV takse, moglo bi biti prihvaćeno tumačenje redovnih sudova da apelantica i tuženi nisu u bilo kakvom materijalnopravnom odnosu.
Stoga je zaključeno da je došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu, zbog čega su presude Vrhovnog suda ukinute i predmeti vraćeni na ponovno odlučivanje.
(Vijesti.ba)