Tri decenije od genocida u Srebrenici traje potraga za još oko 1.000 žrtava

"Još uvijek tražimo oko 1.000 žrtava genocida u Srebrenici. Mi ne odustajemo od ovog procesa, a ni od porodica koje još uvijek traže svoje najmilije", poručila je, govoreći o procesu traženja nestalih nakon genocida počinjenog u ljeto 1995. godine u Srebrenici.

Trideset godina kasnije, komemoracije i kolektivne dženaze u Memorijalnom centru u Potočarima svake godine podsjećaju, ne samo na zločin bez presedana na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata već i na bol koja traje decenijama.

Ove godine, simbolično i tragično u isto vrijeme, bit će ukopan najmanji broj žrtava od početka komemoracija. Taj broj ne govori o manjoj potrebi za sjećanjem, već o teškoj istini koju porodice žrtava svakodnevno žive - o raskomadanim tijelima, o primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnicama udaljenim desetine kilometara jedna od druge, o čekanju koje nikad ne prestaje.

"Ove godine je najmanji broj žrtava koje ćemo ukopati od početka komemoracija u Srebrenici", kazala je Fazlić.

Identifikovano još devet žrtava genocida

U Podrinje identifikacionom projektu (PiP) u Tuzli nalaze se posmrtni ostaci još devet žrtava genocida, koje su već identifikovane putem DNK metode i od strane porodica, ali još uvijek nemaju saglasnost za njihov ukop.

Odluka da se ukopaju posmrtni ostaci, kada je pronađeno tek nekoliko posmrtnih ostataka žrtve, nikada nije jednostavna. Porodice znaju da bi sutra mogle primiti poziv da je pronađena još jedna kost, još jedan komadić onoga što je nekada bio njihov otac, brat, muž ili sin. U tom trenutku ne završava se agonija, već se otvara nova rana: tijelo se mora ponovo ekshumirati, kosti se dodaju i ponovno ukopavaju. Reekshumacija, koja se iz godine u godinu ponavlja, duboko potresa članove porodica.

"Porodice se, uprkos protoku vremena, teško odlučuju na ukop zbog nekompletnosti skeleta, pa stoga čekaju pronalazak dodatnih posmrtnih ostataka", pojasnila je Fazlić.

U Podrinje identifikacionom projektu nalaze se posmrtni ostaci još 45 žrtava koje su identifikovane putem DNK metode, ali porodice nisu pristupile zvaničnoj identifikaciji.

"Koliko god je bolno dati tu prvu saglasnost da se žrtve ukopaju, bolnije je kada se rade reekshumacije, dodaju se naknadno pronađeni posmrtni ostaci. Kada porodice ukopavaju, jednu, dvije ili mali broj kostiju, porodice se svjesne da bismo ih mogli vrlo brzo nazvati da im kažemo da smo pronašli još jedan dio posmrtnih ostataka i da ga treba dodati ranije ukopanim posmrtnim ostacima", pojasnila je Fazlić.

Takav proces reekshumacija, koji slijedi svake godine nakon kolektivne dženaze u Srebrenici, izuzetno je bolan za članove porodica žrtava, ali i za kompletnu zajednicu.

"Porodica je u tom trenutku svjesna monstruoznosti počinjenih zločina. Svjesni su šta se njihovim najmilijim dogodilo i da su njihova tijela rasparčana, ne jednom nego više puta. Ubijeni su i zakopani prvo u jednu grobnicu i, kao da to nije bilo dovoljno, pa su ubijani ponovo. Njihova tijela su vađena, komadana i odvožena na više lokacija. Kada mašine rade, one komadaju tijela i voze ih na različite lokacije, koje su možda desetinama kilometara udaljene jedna od druge", istakla je Fazlić.

Poručila je da "tako jedno saznanje nijednom čovjeku ne može biti jednostavno."

"To ih i sprečava da se odluče da ukopavaju već pronađenu jednu i samo mali dio kostiju. Apsolutno razumijemo tu njihovu potrebu da čekaju trenutak kada su spremni ili kada zaista vide da se ne događa ništa, dakle, da duži period nismo pronašli dodatne posmrtne ostatke", naglasila je Fazlić.

Ove godine ukop žrtve ekshumirane prije 27 godina

Jedna od žrtava koja će biti ukopana ove godine ekshumirana je 1998. godine.

"Porodica je tek sada - 2025. smogla snage da da saglasnost za ukop i konačno da kaže da se taj mali broj posmrtnih ostataka spusti u mezar", kazala je glasnogovornica Instituta.

Dvadeset sedam godina, kosti su čekale u mrtvačnici, a porodica se nadala pronalasku dodatnih posmrtnih ostataka. Odluka da se napokon ukopa tako mali broj kostiju, simbol je krajnje granice ljudske izdržljivosti, ali i činjenice da više ne mogu čekati ono što možda nikada neće doći.

"Porodica je sve ove godine čekala i nadala se da će se pronaći dodatni dio skeleta, ali koliko grobnica moramo još otvoriti da kompletiramo sve te skelete i hoćemo li pronaći", pojasnila je Fazlić.

Proces traženja nestalih osoba nije stao, on napreduje, svake godine daje rezultate, pojasnila je.

Veliki broj u genocidu 1995. godine nestalih do sada je pronađen, ali se ne može očekivati da rezultati budu kao ranijih godina kada su se pronalazile stotine posmrtnih ostataka, dodala je Fazlić.

Od početka godine identifikovano 46 žrtava

"U prvih šest mjeseci ove godine, identifikovano je 46 žrtava. I dalje dobivamo nove identitete. Međutim, nažalost, svi pokazatelji su u padu - broj identifikacija, uspješnih ekshumacija, broj tačnih informacija o lokacijama grobnica", rekla je Fazlić.

Još uvijek se traži oko 1.000 žrtava genocida u Srebrenici.

U Podrinje identifikacionom projektu se nalaze posmrtni ostaci oko 90 žrtava za koje se zna da su žrtve genocida, jer su ekshumirane iz masovnih grobnica u kojima su identifikovane žrtve genocida.

"Međutim, do sada ih nismo mogli identifikovati. Nadamo se da će medicina napredovati u narednom periodu i da ćemo imati nove metode uz pomoć kojih ćemo moći identifikovati ove žrtve, uz pomoć nekih daljnjih srodnika", istakla je Fazlić.

Nove informacije o potencijalnim grobnicama

U Institut za nestale osobe BiH dolaze i nove informacije o potencijalnim lokacijama sa posmrtnim ostacima, međutim, teško je provjeriti vjerodostojnost takvih informacija, a nakon toga je teško i precizirati te lokacije zbog protoka vremena.

"Vrijeme nam je neprijatelj, nije na našoj strani. Čak i svjedok koji želi da nam pokaže tačno gdje se nalaze posmrtni ostaci, dogodi se da po dolasku na teren ne može da kaže tačno gdje je ta lokacija, jer se promijenila struktura zemljišta. Mi ne odustajemo od ovog procesa, a ni od porodica koje još uvijek traže svoje najmilije", poručila je Fazlić.

Istakla je da je porodicama teško shvatiti i prihvatiti kada im kažu da nemaju ništa za njih, da nemaju informacije o njihovim članovima porodica. To je, poručila je, najteže u poslu kojeg obavljaju.

(Vijesti.ba / AA)