Uoči obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, objavljen je video-spot kaside "Ja sam dijete Srebrenice", autorski projekat koji na izuzetno emotivan način svjedoči o žrtvi i snazi preživjelih, posebno sestara koje su izgubile svoju braću, očeve i muževe.
Tekst potpisuje Nevres Mustafić, muzički aranžman uradio je Eldin Huseinbegović, dok režiju i montažu potpisuje Ahmed Smailbegović. Kasidu izvodi Ahmed Alili.
Kasida je nastala kao lični i kolektivni čin sjećanja, ali i kao vapaj da se istina ne zaboravi, a emocija ne otuđi.
Posebna zahvalnost upućena je osoblju Memorijalnog centra Srebrenica, kao i imamu Damiru-ef. Peštaliću i Faruku-ef. Hasanoviću, koji su podržali realizaciju ovog projekta.
Produkcijski i izvedbeno, projekat je iznio niz vrijednih pojedinaca. Meho Radoović, majstor klarineta, dao je melodiji poseban osjećaj tuge i ponosa. Spot su dodatno oplemenili Zejneb i Fatih, čije se prisustvo pred kamerama snažno uklapa u narativ o sjećanju, dok najmlađa ekipa, Muhammed i Ahmed, pokazuje da generacije koje dolaze neće zaboraviti, piše Hayat.
Autor teksta, Nevres Mustafić, poznat po svom dubokom i emotivnom izražaju, kroz stihove progovara o sestri, često zanemarenom, a ključnom stubu srebreničke tragedije. Njegovu poruku snažno interpretira Sevret Mehmedćehajić, koji u osvrtu na kasidu piše:
U ovoj kasidi se poji o sestri, kao, uz majku, drugi kosmički simbol srebreničkog genocida... Ona je tu da nadomjesti i namiri mnoge vidljive i nevidljive propuštene brižnosti – majke."
Kroz stihove "Ja sam cvijet Srebrenice", Mustafić doseže vrhunac poetskog izraza u opjevavanju boli, dostojanstva i nježnosti. Sestra se prikazuje kao cvijet – krhak, ali postojan; ranjen, ali sposoban da donese plod. Spot se vizuelno naslanja na ovu simboliku, a sve je prožeto osjećajem gubitka i nade.
Posebna emocija dolazi i iz zahvale samog autora koji poručuje: "Lahko je učiti kad Nevres napiše, Eldin uglazbi, a Ahmed ekranizira."
Mnogi u ovom spotu prepoznaju i vlastite tuge, i kolektivnu patnju naroda koji još uvijek traži svoje mrtve, dok istovremeno gradi dostojanstvenu kulturu sjećanja.
Molba autora i svih učesnika je jasna, da ova kasida bude primljena kao trajni vakuf, duhovna ostavština za sve generacije koje dolaze.
(Vijesti.ba)