Hasib Suljić: Ubijeno mi je 38 članova porodice; Moja krv više ne zna šta je mir

Imao je samo petnaest godina kada je krenuo putem smrti – stazom koja je hiljadama bila put u nestanak, a njemu kazna preživljavanja. Trideset i osam članova njegove porodice nisu dobili drugu priliku. Njegove oči posljednji su put tražile očeve u blizini jedne bukve. Od tada, sve što ima – jeste sjećanje.

U zemlji gdje šutnja postaje zvanični jezik, Hasib ne pristaje na tišinu. Svaka njegova rečenica nosi presudu savjesti: za komšije koje su pucale, za vojnike koji su gledali, za svijet koji se pravio nijem. I dok mnogi govore da se genocid "desio", Hasib podsjeća – on je isplaniran, organizovan i precizno proveden.

U ovom razgovoru Suljić ne govori kao žrtva – već kao čuvar istine. I kao podsjetnik da zlo nije nestalo s karti, nego se i dalje prepoznaje u licima koja šute kad treba govoriti.

Kada ste posljednji put pogledali oca u oči – jeste li znali da je to oproštaj?

“Posljednji naš zajednički ručak je bio... ne znam ni ja koje je doba bilo, da li se to može zvati obrokom uopšte, u blizini famozne bukve. Nismo imali vremena za oproštaje, eventualno neke smjernice. Otišao je po vodu jednom, donio, drugi put kada je otišao – to je bio posljednji put da smo se vidjeli.”

Šta znači preživjeti kada iza sebe ostavite 38 članova porodice, a pred sobom nemate nikoga osim sjećanja?

“Znači mnogo toga. Meni konkretno snaga da nastavim dalje, a usput i dodatna snaga da sve kroz šta smo prošli stavim na papir, da ovjekovječim tu bol, patnju, stradanja svih Bošnjaka, kako na području opštine Srebrenica, tako i na čitavoj teritoriji naše domovine Bosne i Hercegovine.”

U vašem svjedočenju gotovo da nema govora o ličnoj boli. Da li ste sebi ikada dopustili da zaista tugujete?

“U početku je bilo kritičnih perioda. Počeo sam pisati još 1995. nakon izlaska na slobodnu teritoriju. Tad nisam znao da će to biti knjiga, ali sam mislio da će nekom trebati te bilješke. Kasnije sam prestao jer mi je loše djelovalo psihološki. Imao sam noćne more, budio se, kretao negdje nesvjesno, ali po prirodi sam optimista. Gledam pozitivno.”

Kada je vaš život prestao biti djetinjstvo i pretvorio se u borbu za goli opstanak?

“Početak je bio izuzetno težak. Imao sam 12 godina. Bili smo nespremni. Nestalo je struje, osnovnih stvari. Shvatio sam brzo da dolazi borba za goli život. Od snabdijevanja hranom do osmišljavanja koridora za sigurno kretanje. Živjeli smo u selu, ali borbe su bile blizu. Naša linija odbrane bila je 30 metara od kuće. Četnici 500 metara dalje. Život se odvijao noću. Danju se tražila sigurnost.”

Kako danas, s vremenskim odmakom, gledate na to što su vas komšije – ljudi koje ste poznavali, stavili na nišan?

“Bili smo naivni. Komšije su bili kućni prijatelji. Kao dječaci smo zajedno gledali partizanske filmove. Kasnije sam shvatio zašto bi moj ‘prijatelj’ pocrvenio kad bih rekao ‘naši su bolj. Bio je rezervista još 1991. u Vukovaru. Njegovi roditelji su dolazili kod nas dok je on ubijao u Hrvatskoj. Kasnije, ispred osnovne škole, pucali su, opijali se, ubijali pse. Stariji nisu smjeli govoriti. Možda bi bilo lakše da smo znali istinu ranije.

Da vam danas dođe dijete iz Srebrenice koje vjeruje da se genocid nikada više ne može ponoviti – šta biste mu rekli?

“Da ni u snu ne pomišlja da je to istina. Gledamo Gazu i vidimo genocid u live-u. Svjetski moćnici izražavaju zabrinutost. To ne znači ništa. Drago mi je da su ukinuti politički govori u Memorijalnom centru. Sad se mora govoriti iz srca. Fraze kao ‘da se nikada ne ponovi’više ne znače toliko.”

Je li bilo trenutaka kada ste poželjeli da niste preživjeli? I šta vas je uprkos svemu držalo da nastavite?

“Nisam nikad poželio da nisam preživio. Strah me Boga to pomisliti, ali vjerujem da sam s razlogom preživio. Imam dug prema onima koji nisu. Bio bi grijeh šutjeti. Kada je knjiga objavljena, osjetio sam olakšanje.”

Koju tišinu najteže podnosite – onu iz šume, iz porušenih kuća ili onu u ljudima danas kad se o Srebrenici šuti?

“Najbolnija mi je tišina u Memorijalnom centru. Dođete, šutite – i sve je rečeno.”

Da li vam je teže bilo gledati kako nestaju ljudi koje volite ili kako svijet okreće glavu dok se to dešava?

“Teško je sve. Posebno žrtve iz kolone smrti, a bio sam njen dio. Odnos svijeta prema Bosni i prema nama – ja im ne vjerujem više ni jednu riječ.”

Spominjete Holanđane i njihovo druženje s agresorima. Da li ste tada izgubili vjeru u ideju pravde ili je tek tada počela vaša borba za nju?

“Tad sam progledao. Holandski bataljon mi je otvorio oči. Kad smo napuštali selo, znao sam da ću s ocem preko šume. Baza je bila zamka.”

Kad ste prvi put shvatili da vas niko neće spasiti – ni UN ni međunarodna zajednica ni komšije – šta se tada u vama prelomilo?

“Već 1993. nisam više vjerovao. UNPROFOR je imao punkt u mom selu. Njihov odnos s agresorima je bio jasan. Rezolucija 819 nije značila ništa. Dok ne dobijemo rezoluciju koja ukida entitete – sve ostalo je forma.”

Da li je bilo prerušavanja? Taktika da se preživi?

“Bilo je, ali nisu imale efekta. Bošnjaci u zaštićenoj zoni su bili iscrpljeni, gladni, konfuzni. Kad momak obuče dimije, to im je bio još veći motiv za iživljavanje. S druge strane, agresori su se prerušavali i ubacivali među nas. Pozivali ljude da ih slijede. Tu sam imao sreću što me zet upozorio da ne nasjedam. Njegov glas razuma spasio me.”

Šta nikada nećete oprostiti?

“Agresiju. Genocid. Ne prihvatam termin da se genocid ‘desiop’. On je planski proveden. Kao recept podijeljen na 150 adresa. Sve rađeno po istom obrascu. Ne tražim izvinjenje. Ne znači mi ništa. Ne prihvatam da izvršioci dolaze u Memorijalni centar. To je poniženje za žrtve.”

Gdje ste danas i šta vam daje snagu da nastavite?

“Danas živim u Ilijašu. Dugo godina vodim Marš mira ispred općine. Nekad sam trebao pomoć da preživim, a danas brinem o ljudima na tom putu. Ove godine nas ima 170. Ponosan sam na to.”

(VIJESTI.BA)