Srebrenički ratni zapisničar Mustafa Šaćirović: Viđao sam utrobe na granama drveća

U djetinjstvu je nosio drvene puške i maštao o pravdi, a rat mu je dao kameru, olovku i granatu. Mustafa Šaćirović, zvani Mule, nije bio običan vojnik. Bio je oko i uho onih koji nisu preživjeli. Bio je posljednji koji je napustio Srebrenicu, čovjek čiji je dnevnik u rovu imao više istine nego desetine izvještaja međunarodnih misija. Bio je svjedok, zapisničar, snimatelj i ranjeni preživjeli. Jedini koji je prvi dokumentovao stravične prizore leševa Bošnjaka Višegrada koji su plutali Drinom. Jedini koji je i danas spreman ponoviti: “Srebrenica je zaustavila rat u Bosni i Hercegovini.”

Kada ste prvi put shvatili da niko neće pisati o onome što se dešava – osim vas?

“Odmah na početku, čim su ušli obavještajci iz Srbije i počeli da prikupljaju podatke o ljudima, znao sam da će sve biti pod kontrolom. Vidio sam vojnu kolonu s desetak transportera, na čelu sa kapetanom Relićem, čovjekom koji je kasnije stradao, ali tada je za mene bio znak opasnosti. Shvatio sam da niko neće stati na stranu istine, niko neće pisati o onome što se dešava, osim nas koji smo bili tu. To je bio trenutak kad sam odlučio – moram zabilježiti svaki detalj, svaku scenu. Ako ja to ne učinim, istina će ostati zakopana u tišini, a zločinci će se izvući.”

Jeste li više strahovali od granata ili od zaborava?

“Granate su tihe u svom nepredvidivom letu, ali zaborav je najglasniji neprijatelj. Svaki rafal i svaka granata donijeli su smrt, ali strah od zaborava i negiranja – to je bila gora i bolnija rana. Granate mogu ubiti tijelo, ali zaborav ubija dušu i trajno briše sjećanja na nevine žrtve. Zato sam se bojao zaborava više nego svega. To je bio moj pokretač da snimam, da zabilježim i da ne dam da se zločini obrišu iz svijesti svijeta.”

Koji je snimak ili prizor najteži teret koji i danas nosite?

“Najteže je bilo u Kamenicama, mjestu koje je postalo simbol smrti, gdje su leševi ljudi plutali po vodi, gdje je bilo preko 540 nevinih ubijenih. Vidjeti prijatelje, komšije, muškarce i žene koji su tako brutalno ubijeni – to je slika koju nosim kao ožiljak, kao ranu koja ne zarasta. Ta scena je nešto što ti se ureže u srce i nikad ne možeš ostati isti. To je vječna bol koju ne može ni vrijeme izbrisati.”

Šta vas je tjeralo da nastavite snimati, čak i kada ste znali da to može značiti smrt?

“Strah od smrti je bio stalno prisutan, ali još jača je bila obaveza prema pravdi i istini. Moj snimak bio je glas onih koji nisu mogli progovoriti. Svaka scena koju sam zabilježio bila je čin otpora protiv nepravde. Znao sam da ako prestanem, zločin će ostati skriven, a to nije dolazilo u obzir. Ta unutrašnja snaga i osjećaj moralne odgovornosti gurali su me naprijed, iako je svaki korak mogao biti posljednji.”

Da li ste se ikada pitali: vrijedi li istina ovolikog bola?

“Bol je neizbježan i užasan, ali istina je jedini lijek. Bez istine nema pravde, nema mira, nema budućnosti. Da, pitao sam se da li je vrijedno, ali svaki put kad bih se sjetio žrtava, shvatio bih da istina mora izaći na

vidjelo. Bol može trajati, ali laž i zaborav su smrtonosniji i dugotrajniji. Vrijedi svaki trenutak patnje ako će spasiti buduće generacije od istih strahota.”

Vaša knjiga navodi imena zločinaca i žrtava – jeste li svjesno odlučili da više nikada niko ne može reći "nisam znao"?

“To je bila moja jasna odluka. Nema mjesta za neznanje i ignoranciju. Imena zločinaca i žrtava moraju biti poznata svima, jasno i glasno, da se ne može ponoviti laž o ‘neznanju.’ Ova knjiga je moj glas i moć protiv zaborava i negiranja, podsjetnik da je istina neumoljiva i ne može se sakriti.”

Kad pogledate unazad, imate li osjećaj da ste ispunili zadatak koji vam je život nametnuo ili još traje?

“Zadatak nije gotov, nikada neće biti gotov dok god postoje oni koji negiraju, poriču ili ne priznaju. Moj zadatak je neprestano prisustvo istine, neprekidna borba da se ono što se dogodilo ne zaboravi, da se pravda traži i da se pokoljenje ne ponovi. Osjećam teret odgovornosti svaki dan i znam da moram nastaviti.”

Bili ste među zadnjima koji su napustili Srebrenicu. Šta je bilo najteže ostaviti iza sebe?

“Najteže je bilo ostaviti ljude i život koji sam poznavao, mjesta u kojima sam odrastao, uspomene i snove koje smo gradili, ali najteže od svega bilo je znati da ne mogu pomoći svima, da neki neće imati šanse za spas, i ostaviti ih u rukama onih koji su im sudili smrtnu presudu. Ta praznina je nešto što boli i najdublje dira".

Da li vam je Hag vratio makar djelić pravde, s obzirom na sve što danas djeluje kao politička inscenacija?

“Haški tribunal je napravio pomak, posebno oslobađanjem Nasera Orića, što pokazuje da pravda može biti istinita i nepristrasna. Međutim, istina je da mnogi zločinci nisu kažnjeni, da pravda nije do kraja ostvarena. Tribunal jeste vratio dijelove pravde, ali je i pokazao da politika zna uticati na procese. Pravda je spora i djelomična… bolje i to nego potpuni muk.”

Šta biste poručili onima koji danas kažu da “nije bio genocid” i to govore pred djecom ubijenih?

“To je zločin bez presedana, svjesno negiranje patnje i bola nevinih. Takve riječi su vrijeđanje sjećanja i poniženje porodica. Pred djecom ubijenih je zločin još teži, jer je to nasilje nad budućnošću i nad istinom. Poručujem im da prestanu lagati, da poštuju činjenice, jer istina je nepobitna i uvijek će izaći na vidjelo. 

(Vijesti.ba)