Godišnjica smrti Vuka s Igmana, Zlatnog ljiljana Čedomira Domuza

Njegov život je priča o hrabrosti, nesebičnosti i nepokolebljivoj ljubavi prema Bosni i Hercegovini.

Rođen je 30. marta 1960. godine u Binježevu - Hadžići.

Nosilac je najvećih ratnih priznanja koja su mu posthumno dodijeljena - Zlatnog ljiljana, Policijske medalje za hrabrost i Ordena zlatnog grba s mačevima.

Kao jedan od prvih komandanata odbrane Igmana, dao je neizmjeran doprinos u najtežim trenucima naše borbe. Njegovi saborci, dobrovoljci koje je predvodio, s ponosom su branili ovaj strateški važan planinski masiv, znajući da će njegovo srce i duša uvijek biti uz njih.

Imao je posebnu želju da, u slučaju pogibije, bude sahranjen na Brezovači, na svom Igmanu, kao da je time želio da zauvijek ostane na braniku domovine i da dočeka oslobođenje svojih Hadžića.

Nažalost, živ nije dočekao, poginuo je 30. jula 1992. godine u akciji oslobađanja Trnova, na Rogoju, kao vojnik na dužnosti komandira izviđačko-diverzantskog voda, pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine i sahranjen je u blizini partizanskog spomen-obilježja, gdje je vječni počinak našlo 98 oslobodilaca Hadžića iz Drugog svjetskog rata.

Do njega je ukopan Adnan Došlić, saborac kojemu su u kutiji od šibica našli poruku sa oporukom – Ukopajte me kod Čede – što uveliko govori o čvrstoj povezanosti saboraca i Čedomirovom karakteru – bio je uzor i vođa kakav se rijetko susreće.

Njegova hrabrost i odlučnost zauvijek će ostati urezane u našu kolektivnu memoriju, kao inspiracija sadašnjim i budućim generacijama.

(Vijesti.ba)