Telegraph: Amerika se sprema za rat s Venezuelom

"Vidjet ćemo šta će se dogoditi", rekao je Trump i dodao: "Pogledajte, Venezuela nam šalje svoje članove bandi, svoje dilere i drogu. To nije prihvatljivo“.

Dan kasnije postalo je nešto jasnije kojim putem bi administracija mogla krenuti. U ponedjeljak su Sjedinjene Države uništile još jedan brod iz Venezuele, navodno natovaren drogom, koji je plovio na sjever preko južnog Kariba.

"BUDITE UPOZORENI“, napisao je Trump na Truth Socialu. "AKO PREVOZITE DROGE KOJE MOGU UBITI AMERIKANCE, MI VAS LOVIMO!“

To je bio drugi takav slučaj u dvije sedmice. Prvi je zabilježen 2. septembra kada je Trumpova administracija tvrdila da je ubijeno 11 "narkoterorista“.

Američka vojska je spremna

Taj napad bio je velika stvar: posljednji put kada je američka administracija koristila vojsku na tako izravan način u Latinskoj Americi bilo je 1989., kada je George HW Bush bio predsjednik, a panamski diktator i bivši CIA-in čovjek Manuel Noriega bio na vrhu liste najtraženijih u Washingtonu.

Kako piše kolumnista Daniel DePetris za Telegraph, Trump još uvijek važe izvodljivost napada na ciljeve u Venezueli na kopnu, ali jedno je sigurno – američka vojska sada je pozicionirana da može izvoditi kampanju zračnih udara na objekte povezane s drogom, ako to predsjednik odluči.

U tom području nalazi se osam američkih ratnih brodova, većinom uz obalu Venezuele. Deset aviona F-35 stacionirano je u Portoriku, a američki ministar odbrane Pete Hegseth nedavno je otputovao tamo kako bi demonstrativno prikazao vojnu silu.

Nema koherentne strategije

No, upozorava DePetris, ne treba se zavarati pokazivanjem mišića. Trumpova administracija može objaviti koliko god kratkih snimaka eksplozija brodova poželi, ali to nije isto što i jasna, koherentna strategija.

U osnovi, Trump nema politiku prema Venezueli, već mješavinu suprotstavljenih impulsa koji se međusobno poništavaju. S jedne strane želi biti snažni lider koji će disciplinirati Latinsku Ameriku i nametnuti svoju volju carinama, prijetnjama ili povratkom na „diplomatiju razaračima“ iz 20. stoljeća.

S druge strane želi biti trgovac dogovorima, spreman razgovarati s bilo kim ako to može prikazati kao ličnu pobjedu pred kamerama. Oba pristupa bila su na djelu u Venezueli tokom prvih osam mjeseci njegovog drugog mandata.

Pregovori i dogovori

Ponekad je Trump slao svoje ljude, poput Richarda Grenella, da se sastanu s venezuelskim predsjednikom Nicolasom Madurom i raspravljaju o migracijama, energiji i razmjenama zatvorenika. Neki od tih razgovora donijeli su rezultate. U februaru se Grenell vratio u Sjedinjene Države sa šest Amerikanaca koje je Venezuela držala u zatvoru na temelju, kako Washington tvrdi, izmišljenih optužbi.

Venezuelska vlada također je pristala donekle sarađivati s Trumpovim planom deportacija. A u julu je još deset Amerikanaca vraćeno kući nakon što je Bijela kuća, uz pomoć salvadorskog predsjednika Nayiba Bukelea, deportirala više od 250 Venezuelaca iz zloglasnog salvadorskog zatvora za borbu protiv terorizma.

Mrkva i batina

U drugim slučajevima Trump je posezao za batinom protiv Madura i njegove vlasti. Američki zvaničnici često podsjećaju da venezuelski lider nije legitimni šef države jer je prošle godine namjestio predsjedničke izbore i tako osigurao treći uzastopni mandat.

U martu je Trump potpisao izvršnu uredbu kojom je uveo 25-postotne carine na robu svake zemlje koja kupuje venezuelansku naftu, dijelom zbog Madurove navodne povezanosti s bandom Tren de Aragua (američke obavještajne službe tu povezanost smatraju vrlo slabom).

U augustu je State Department povećao ucjenu na Madurovu glavu na 50 miliona dolara. Poruka je jasna: Nicolas Maduro sada se u očima američke vlade smatra savremenim Manuelom Noriegom. Kako primjećuje DePetris, što više pritiska SAD stavlja na Madura, to je manja vjerovatnoća da će on sarađivati s Bijelom kućom oko tema koje su joj važne.

Madurove moguće protumjere

Venezuela nema mnogo karata, ali bi mogla odbiti prihvatiti dodatne letove s deportiranim državljanima iz SAD-a. To bi bio relativno jeftin, a efikasan način da Maduro uzvrati udarac, znajući da Trumpu trebaju treće zemlje spremne na saradnju kako bi postigao ciljeve u deportacijama. Caracas bi također mogao pojačati hapšenja američkih građana koji se još nalaze u zemlji i prekinuti pregovore o daljnjim razmjenama zatvorenika.

Još važnije, neizvjesno je hoće li američki vojni napadi na Venezuelu uopće išta promijeniti u pogledu protoka droge. Bijela kuća očito vjeruje da hoće, ali ako ima dokaze kojima to potkrepljuje, nije ih podijelila s javnošću.

Historijski obrasci

DePetris podsjeća da Trump zapravo ne radi ništa novo. Mnoge američke sigurnosne agencije i ranije su koristile silu u borbi protiv narkokartela, poticale latinoameričke vlade da čine isto i ulagale milijarde u tu borbu.

U Kolumbiji je Washington godinama finansirao i obučavao sigurnosne snage da se suprotstave narkomafiji koja je razarala zemlju. Slično se dešavalo u Meksiku. U Peruu su američke obavještajne službe davale informacije o letovima s drogom kako bi vlasti prizemljile te avione. Kratkoročne pobjede su se nizale, ali dugoročni problem ostao je neriješen.

Trump želi pokazati snagu

No, Trumpa historija i dosljednost ne zanimaju. Ono što ga zanima jeste pokazati kamerama da pobjeđuje. To znači da je američki vojni napad na Venezuelu možda i izgledniji nego što su mnogi analitičari spremni priznati – bez obzira na to hoće li donijeti konkretne rezultate.

(Vijesti.ba)