Tragična ljubavna priča Envera i Fride o kojoj je pjevao Halid Bešlić

O tragičnoj ljubavnoj priči Envera Šiljka iz Gradiške i Fride Laufer, Jevrejke iz Tuzle s početka Drugog svjetskog rata, i danas priča cijeli Balkan.

Do posljednjeg dana nisu odstupali od svojih ideala, iako su zbog njih platili najvišu cijenu – izgubivši oboje prerano živote. Upravo pjesmu „Je l’ ti žao što se rastajemo“ Enver je napisao svojoj Fridi u tuzlanskoj tamnici, svjestan da mu se bliži kraj.

Cedulju sa tim stihovima uspio je doturiti mladoj Jevrejki, a ona ju je proslijedila dalje, prije tragičnog kraja u Jasenovcu, u ljeto 1942. godine. Ti stihovi postali su simbol njihove vječne ljubavi i prenose se s generacije na generaciju, prenosi Stil.

Halid Bešlić ovu je numeru otpjevao na posebno emotivan način, snimivši spot koji svima izaziva suze i budi najdublje emocije. Na osnovu nje nastao je i roman „Slana zemlja“ Jasmina Imamovića.

"Voljeli su se u okrutno vrijeme“

Detalji o ljubavi narodnih heroja Envera Šiljka i Fride Laufer mogu se pronaći i na Fejsbuk stranici „Grad na Miljacki za svu raju i cijeli svijet“.

Enver je rođen 15. avgusta 1919. godine u Bosanskoj Gradišci. Poticao je iz siromašne porodice – otac Salih bio je kafanski svirač s neredovnim primanjima, pa se Enver od najmlađih dana morao sam snalaziti za život. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju pohađao u Banjaluci. Kao učenik šestog razreda, zbog učešća u akcijama revolucionarne omladine, bio je isključen iz škole i školovanje nastavio u Osijeku. Pošto je bio odličan đak, zarađivao je za život držeći privatne časove slabijim učenicima.

Po ugledu na Klub akademičara iz Banjaluke, studenti i đaci iz Bosanske Gradiške formirali su zajednički klub radničke i studentske omladine, koji je bio pod uticajem Komunističke partije Jugoslavije. Enver je bio aktivan i u Radničkom sportskom klubu „Sava“ u Tuzli, gdje je igrao fudbal kao centarfor. Uz sportske aktivnosti, politički je djelovao među omladinom, šireći ideje KPJ, čiji je član postao 1940. godine.

Zbog lošeg materijalnog stanja nije mogao upisati studije, pa je 1938. godine došao u Tuzlu, gdje se zaposlio kao službenik u rudniku „Kreka“. Tada je primljen u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a dvije godine kasnije i u Komunističku partiju Jugoslavije. Bio je sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a u Tuzli.

U februaru 1941. godine uhapšen je i nakon petnaest dana u zatvoru protjeran u rodno mjesto. Ubrzo se vratio u Tuzlu i živio ilegalno do kraja juna. Nakon Aprilskog rata i okupacije Jugoslavije, izabran je za člana Oblasnog vojnog rukovodstva i povukao se u okolinu grada, gdje je počeo da radi na pripremi oružanog ustanka.

Zajedno s Fridom Laufer, aktivistkinjom KPJ i svojom djevojkom, bio je zadužen da organizuje prelazak husinskih rudara u partizane. Dana 18. jula 1941. godine pošli su prema Doboju, a s njima su bili Rudolf Vikić i Memo Suljetović. Zanoćili su u Drežniku, kod Moluha. Pošto je mjesto bilo pod prismotrom ustaške policije, izdao ih je ustaški simpatizer Ivica Zlović. Ustaše su ih ubrzo opkolile, iznenadile i uhapsile.

Osuđen na smrt i strijeljan

Prilikom sprovođenja u otvorenom automobilu kroz Tuzlu, Enver se podigao na noge i, otimajući se ustašama, pjevao Internacionalu, kličući Komunističkoj partiji i pozivajući narod na ustanak. Prijeki sud ga je, zajedno s Rudolfom Vikićem i Memom Suljetovićem, 5. septembra 1941. godine osudio na smrt i istog dana strijeljao.

Prijedlog da traži pomilovanje odbio je riječima:

„Ja znam kakav je ovo sud. Zato ga i ne priznajem. Priznajem samo sud KPJ i jedino njoj sam spreman da odgovaram za svoja djela. Ovaj sud ne smatram legalnim, jer služi okupatoru i domaćim izdajnicima.“

Dok su Envera Šiljka ustaše vezanog vodile na strijeljanje, on je prolazeći hodnicima i silazeći niz stepenice zatvora pjevao Fridi pjesmu „Je l’ ti žao što se rastajemo“.

Pred samo strijeljanje skinuo je svoju bluzu od šatorskog platna i dao je kočijašu koji je čekao da odveze njegovo tijelo. Prilikom strijeljanja nije bio odmah ubijen – ranjen, ostao je na nogama, uhvatio se za krvave grudi i uzviknuo:

„Što vam drhte ruke, fašistički psi? Pucajte! Možete ubiti Envera Šiljka, ali Komunističku partiju – nikada! Pucajte, izdajnici! I u vas će pucati moji drugovi, komunisti i skojevci!“

Njegovo držanje pred okupatorom snažno je odjeknulo u tuzlanskom kraju. Desetine omladinaca iz Tuzle i okoline, oduševljene njegovim primjerom, otišle su u partizane.

Šta se desilo s Fridom?

Njegovu djevojku, Fridu Laufer, Jevrejku iz Tuzle, ustaše su krajem avgusta 1941. godine prebacile u logor u Gospiću, zatim u logor Loborgrad kod Zagreba, a potom u Aušvic, gdje je ubijena — iako postoje svjedočanstva da je završila u Jasenovcu i tamo pogubljena.

Rodila njihovog sina u logoru

Hikmet Hadžialagić, profesor u penziji iz Gradiške, rođak Envera Šiljka, ispričao je za Politiku da je Frida, petnaestak dana prije nego što je Enver strijeljan, odvedena iz Tuzle. Prvo je završila u logoru u Krušiću, potom u Gospiću, zatim u Zagrebu, a na kraju u Jasenovcu, gdje je 1942. godine rodila Enverovog sina.

"Sestri je iz logora poslala dvije dopisnice. U posljednjoj, od 9. maja 1942. godine, Frida pita sestru, a moju majku, zna li nešto o Enveru. Očigledno, nije bila sigurna da je ubijen", ispričala je u Gradišci Sarajka Frida Laufer, koja nosi ime po svojoj tetki.

U Gradišci je upoznala Enveru Šiljak, stričevku Envera Šiljka, koja je, na ovaj nesvakidašnji susret, doputovala iz Bihaća. Njih dvije su zajedno položile cvijet na njegovu bistu.

Most u Tuzli, svečano otvoren 2. oktobra 2010. godine, nosi naziv „Most narodnog heroja Envera Šiljka i Fride Laufer“, mada ga mnogi zovu jednostavno – Most ljubavi.

(Vijesti.ba)