Risović: Seksualno zlostavljanje djece u BiH sveprisutno, posljedice duboke i dugotrajne

... istakavši da je ključno da društvo reaguje na svaku sumnju i stvori sigurno okruženje u kojem će djeca biti zaštićena i saslušana.

Risović pojašnjava da se seksualnim zlostavljanjem smatra svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja seksualne prirode, koji ima za cilj ili posljedicu narušavanje dostojanstva osobe kroz zastrašivanje i ponižavanje ili nanošenje povreda.

- Seksualnim zlostavljanjem smatraju se neprimjerene poruke, slike, videa, komentari, pogledi i gestikulacije seksualnog sadržaja, kao i bilo koji oblik neželjenog dodira ili približavanja - kazala je.

Posebno je ukazala na sve češće oblike online seksualnog nasilja, uključujući ucjenjivanje širenjem eksplicitnih fotografija djeteta ako ono ne učini ono što počinitelj zahtijeva, što je poznato kao "sextortion".

- Osim toga, svjedočimo sve češćem obliku seksualnog nasilja u kojem odrasla osoba, koja se obično predstavlja kao vršnjak, stiče povjerenje djeteta putem interneta s ciljem da ga seksualno zlostavlja ili iskorištava, što je poznato kao 'grooming' - pojašnjava psihologinja.

Statistički podaci potvrđuju učestalost seksualnog nasilja nad djecom u BiH. Regionalna studija "Balkan Epidemiological Study on Child Abuse and Neglect (BECAN)" iz 2018. godine pokazala je da je 18,6 posto djece u BiH prijavilo iskustvo seksualnog nasilja tokom života.

Po UNICEF-ovoj "Analizi situacije djece u Bosni i Hercegovini" iz marta 2020. godine, BiH bilježi jednu od najviših stopa izloženosti djece seksualnom nasilju i kontaktnom seksualnom nasilju u regiji, a otprilike 19 posto djece uzrasta od 11 do 16 godina izjavilo je da je doživjelo seksualni kontakt tokom života, dok je od njih deset posto prijavilo seksualno nasilje.

Istraživanje OSCE-a iz 2019. godine pokazalo je da je gotovo jedna od tri žene u BiH izjavila da je doživjela najmanje jedan oblik seksualnog uznemiravanja od navršene 15. godine života.

Podaci Savjetodavne linije za djecu i mlade "Plavi telefon" pokazuju da se od ukupnog broja prijavljenih sumnji na nasilje, 9 posto odnosilo na sumnje na seksualno zlostavljanje i online seksualno zlostavljanje.

- Ovi podaci ukazuju na to da je seksualno zlostavljanje sveprisutno i da su brojke zabrinjavajuće, posebno kada se u obzir uzme da postoji velika vjerovatnoća da mnoga djeca nisu imala priliku da podijele svoje iskustvo zbog nedovoljne informisanosti, straha ili izostanka podrške - kazala je Risović.

Psihologinja je detaljno opisala psihološke posljedice seksualnog zlostavljanja kod djece.

- Seksualno zlostavljanje u djetinjstvu ostavlja duboke i dugotrajne posljedice, koje se mogu manifestovati na različite načine, zavisno od uzrasta djeteta, prirode i trajanja nasilja te reakcije okoline. Jedna od najčešćih posljedica je posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), koji se kod djece i adolescenata manifestuje kroz noćne more, ponovna proživljavanja traumatskog događaja (flashbackove), pojačanu razdražljivost i osjećaj stalne opasnosti. Djeca često ne mogu verbalno izraziti što su doživjela, pa se trauma može odražavati kroz igru, crteže ili promjene ponašanja - objašnjava Risović.

Napominje da, osim PTSP-a, djeca koja su doživjela seksualno zlostavljanje često razvijaju anksiozne i panične poremećaje.

- Djeca bivaju uplašena, nesigurna i nepovjerljiva prema odraslima, što može dovesti do socijalne anksioznosti, napada panike i regresivnih ponašanja, poput ponovnog mokrenja u krevet ili straha od samoće - ističe pshihologinja.  

S vremenom se, kaže, kod neke djece može razviti depresija praćena osjećajima tuge, krivice i srama, pri čemu dijete često vjeruje da je samo odgovorno za nasilje koje je doživjelo.

- Ovi osjećaji mogu prerasti u osjećaj bezvrijednosti, a kod adolescenata se mogu javiti suicidalne misli i samopovređivanje. Seksualno zlostavljanje može ozbiljno narušiti sposobnost djeteta da uspostavlja zdrave emocionalne odnose. Neka djeca postaju izrazito povučena i nepovjerljiva, dok druga razvijaju pretjeranu potrebu za pažnjom i potvrdom. U odrasloj dobi to može rezultirati poteškoćama u intimnim i partnerskim odnosima - upozorava Risović.

Osim toga, ističe da sniženo samopoštovanje i osjećaj srama često prate ovakva iskustva, jer dijete internalizuje nasilje kao dokaz vlastite "bezvrijednosti".

- Ako okolina reaguje osuđujuće, sumnjičavo ili ne pruži podršku, ti osjećaji se dodatno produbljuju i mogu trajati godinama. Kod mnoge djece javljaju se i problemi u ponašanju, od agresivnosti, promjena raspoloženja i povlačenja, do bježanja od kuće ili problema u školi. Neka djeca posežu za rizičnim oblicima ponašanja poput zloupotrebe supstanci, samopovređivanja ili prerane seksualne aktivnosti - pojašnjava sagovornica Fene.

Kako dalje objašnjava, bol kod djece često se izražava i kroz tijelo, u vidu glavobolja, bolova u stomaku, nesanice ili drugih tjelesnih simptoma bez medicinskog uzroka, što je poznato kao somatizacija.

Kada je u pitanju oporavak od traumatičnog iskustva, naglasila je da on ne zavisi samo od težine samog događaja, već da je presudno to kako reaguje okolina djeteta.

- Težina i trajanje posljedica uveliko zavisi od reakcije okoline. Djeca koja dobiju pravovremenu zaštitu, razumijevanje i emocionalnu podršku imaju mnogo veću šansu za oporavak i izgradnju osjećaja sigurnosti i samopoštovanja. Suprotno tome, kada okolina negira, minimalizuje ili okrivljuje dijete, trauma se produbljuje i ostavlja teže i trajnije psihičke rane - kazala je Risović.

Pojasnila je i kako prepoznati da dijete prolazi kroz traumatično iskustvo, čak i ako o tome ne govori.

- Djeca koja prolaze kroz traumatična iskustva često ne mogu ili ne znaju otvoreno govoriti o onome što im se događa. Njihova bol se najčešće izražava kroz promjene u ponašanju, emocijama i tjelesnim reakcijama. Nagla promjena u ponašanju, povlačenje, agresivnost, nesanica, noćne more, gubitak apetita, poteškoće s koncentracijom, pad školskog uspjeha ili regresivna ponašanja mogu biti pokazatelji da dijete doživljava traumu. Djeca također mogu biti pretjerano oprezna ili uplašena u prisustvu određenih osoba, pokazivati pojačanu potrebu za pažnjom i fizičkim kontaktom ili se povlačiti i izbjegavati bliskost - objašnjava psihologinja.

Naglasila je da je važno da odrasli, umjesto ispitivanja i pritiska na dijete, stvaraju osjećaj sigurnosti, pokažu razumijevanje i poštuju granice djeteta.

Risović je ukazala i na razloge zbog kojih žrtve i njihove porodice često ne prijavljuju zlostavljanje.

- Najčešći razlog je strah, naročito kada je počinitelj osoba od povjerenja, član porodice ili osoba s moći i autoritetom. Djeca mogu biti izložena prijetnjama i manipulacijama počinitelja, što dodatno pojačava osjećaj bespomoćnosti. Nerijetko žrtve vjeruju da su same krive za ono što se dogodilo, jer ih je počinitelj uvjerio da su 'učestvovale' u zlostavljanju. Kada okolina reaguje osuđujuće, sumnjičavo ili umanjuje značaj nasilja, osjećaj srama se produbljuje i često vodi povlačenju djeteta. U nekim sredinama značajnu ulogu ima i strah od ogovaranja, osuđivanja ili odbacivanja od strane rodbine, škole ili zajednice. U kulturama gdje se o seksualnosti i nasilju rijetko otvoreno govori, prijavljivanje se često doživljava kao sramota za cijelu porodicu - ističe Risović.

Psihologinja se osvrnula i na značaj edukacije društva o seksualnom nasilju, za koju kaže da je ključna za prevenciju, jer omogućava prepoznavanje znakova zlostavljanja i pravovremeno reagovanje.

- Kada pojedinci, porodice, škole, zdravstvene i socijalne institucije imaju znanje i svijest o ovoj temi, povećava se vjerovatnoća da će nasilje biti prepoznato i prijavljeno u ranoj fazi. Svaka sumnja treba da se shvati ozbiljno, jer dijete rijetko direktno govori o onome što mu se događa. Ignorisanje, sumnja ili okrivljivanje samo produbljuju trauma. Edukacija odraslih također omogućava da veći broj djece bude upoznat s konceptom seksualnog nasilja i ranije ga prepozna, čime se osnažuju da potraže pomoć - pojasnila je.

U poruci roditeljima i društvu, psihologinja naglašava da seksualno zlostavljanje nije nešto što se dešava "negdje daleko", već je mnogo bliže nego što bismo željeli vjerovati.

- Nijedno dijete ne zaslužuje nasilje. Svako dijete ima pravo na sigurno, bezbrižno i dostojanstveno odrastanje, u okruženju u kojem zna da će biti saslušano i zaštićeno - ističe Risović.

Također je ukazala na značaj podrške kroz dostupne resurse, među kojima je besplatna i anonimna Savjetodavna linija za djecu i mlade "Plavi telefon", dostupna na broju 080 05 03 05 ili putem chat aplikacije na web stranici plavitelefon.ba.

Na kraju razgovora za Fenu, psihologinja iz Udruženja "Nova generacija" koje je posvećeno zaštiti i unapređenju prava djece i mladih, zaključuje da briga o djeci nije samo zadatak roditelja, već zajednička odgovornost svih nas, jer tek kada svako dijete osjeti da je viđeno, zaštićeno i voljeno, društvo ispunjava svoju najvažniju ulogu.


(Vijesti.ba / FENA)