Foto: Kiosci guše Sarajevo dok stotine prostora zjape prazni

Dok širom grada stotine poslovnih prostora zjape prazni, u vlasništvu općina, javnih preduzeća ili u privatnom vlasništvu, za to vrijeme parkovi, trotoari i druge javne površine pretvaraju se u improvizovane trgovačke zone.

Kiosci niču gotovo svuda. Ispred škola, na uskim trotoarima, uz saobraćajnice i u parkovskim cjelinama, preko puta najviših državnih institucija, nerijetko tamo gdje im urbanistički, funkcionalno i estetski apsolutno nije mjesto.



Umjesto da se postojeći poslovni prostori aktiviraju, obnove i stave u funkciju lokalne ekonomije, gradski prostor se dodatno fragmentira privremenim objektima koji u praksi brzo prestaju biti „privremeni“. Postaju trajni simbol nereda, zapuštenosti i nebrige, često obrasli grafitima, improvizovanim dogradnjama i vizuelnim haosom.

Rezultat je potpuni paradoks, s jedne strane zaključane radnje, prazni izlozi i mrtve ulice, a s druge strane zakrčeni trotoari i degradacija javnog prostora koji bi trebao pripadati svima, a ne biti predmet lakog administrativnog ustupanja.

Formalni okvir za ovakvo stanje nalazi se u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom korištenju javnih površina Kantona Sarajevo, koji kiosk definiše kao montažno-demontažni objekat, uz urbanističko-tehničke uslove propisane elaboratom. Zakon predviđa da Grad donosi Elaborat o lokacijama kioska, ali uz saglasnost općinskih vijeća.



Na papiru mehanizam kontrole i koordinacije. U praksi klasično prebacivanje odgovornosti između nivoa vlasti, u kojem niko suštinski ne odgovara za krajnji rezultat.

Ključni problem nastaje onog trenutka kada kiosci postanu zamjena za ozbiljnu urbanu politiku. Umjesto poticanja zakupa praznih poslovnih prostora, podsticanja malih i srednjih preduzetnika da uđu u postojeće objekte i ožive gradske ulice, bira se lakši put, dodjela javne površine, bez ozbiljne analize dugoročnih posljedica.

Zato se nameću ključna pitanja na koja općinske vlasti moraju dati odgovore, prije svega, same sebi.



Koliko poslovnih prostora na području svake općine, za koje su izdate sve potrebne dozvole, trenutno zjapi prazno? Koliko je u istom periodu izdato dozvola za postavljanje kioska i trafika na javnim površinama? Da li općine imaju precizne ekonomske analize koje pokazuju koliko budžet pune poslovni prostori kroz zakupnine, poreze, doprinose i zapošljavanje, a koliko to čine kiosci? Da li je iko izračunao koliki je stvarni fiskalni efekat „kiosk ekonomije“ u odnosu na klasične poslovne objekte? Pitanje je i zakonitosti na mjestima gdje su usvojeni regulacioni planovi, a kojima nisu planirani kiosci, već se mimo plana dodaju naknadno?

Grad se gradi planom i jasnim razumijevanjem da je javni prostor resurs, a ne poligon za improvizaciju.


(Vijesti.ba)