Analiza DW-a: Evropa se sve više naoružava iz SAD

Kada se svjetski lideri okupe na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 2026. godine, među glavnim temama bit će transatlantska sigurnost i evropska odbrana. Evropska unija posljednjih godina ulaže sve više napora u jačanje vlastitih odbrambenih kapaciteta. Razlozi su brojni – od neizvjesne politike američkog predsjednika Donalda Trumpa prema Rusiji i ratu u Ukrajini do napetosti u vezi s Grenlandom. Iako se to rijetko otvoreno kaže, veća odbrambena samostalnost Evrope u praksi znači manju zavisnost od SAD-a.

Pet zemalja kontrolira većinu svjetskog izvoza oružja

Prema podacima Štokholmskog međunarodnog instituta za mirovna istraživanja (SIPRI), Sjedinjene Države već dvije decenije ubjedljivo prednjače u izvozu konvencionalnog naoružanja, borbenih aviona, protivzračnih sistema, oklopnih vozila, artiljerije, ratnih brodova, satelita i senzora. Udio SAD-a u globalnoj prodaji iznosi 36 posto.

Slijede Rusija s 21 posto, Francuska s osam posto, Njemačka sa sedam posto i Kina s pet posto. Ovih pet država zajedno je od 2000. do 2024. godine isporučilo čak 74 posto ukupnog oružja kojim se trgovalo u svijetu.

Podaci o uvozu pokazuju koliko ti dobavljači dominiraju u pojedinim regijama. Ipak, ne postoje pouzdane informacije o tome koliki dio ukupnih odbrambenih budžeta pojedinih država otpada na uvoz oružja iz određene zemlje.

Analitičari iz briselskog instituta Bruegel i američkog Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) upozoravaju da je slika dodatno zamagljena kada je riječ o sistemima razvijenim u saradnji evropskih zemalja i SAD-a. Odbrambena industrija, naime, ne podrazumijeva samo fizičko naoružanje, već i obavještajnu saradnju, nadzorne sisteme, softver te dugoročne nadogradnje, što kupce godinama veže za proizvođača.

Iako zemlje Okeanije procentualno uvoze najveći udio oružja iz SAD-a, riječ je o relativno malim količinama. U Evropi i Aziji obim je znatno veći. U periodu od 2000. do 2024. godine čak 46 posto oružja koje je stiglo u Evropu dolazilo je iz SAD-a, dok je u Aziji taj udio iznosio 35 posto. Nakon ruske invazije na Ukrajinu i jačanja kineskih vojnih ambicija, uvoz američkog oružja dodatno je porastao.

„Ne postoji način da se ta zavisnost od SAD-a promijeni u kratkom roku“, smatra Aylin Matlé iz Centra za sigurnost i odbranu pri Njemačkom vijeću za vanjske odnose. Kao primjer navodi odluku brojnih evropskih država o kupovini američkih borbenih aviona F-35.

„Time se najmanje deset godina vežu za taj sistem i ovise o isporuci rezervnih dijelova“, ističe Matlé. Svaki sat leta modernog borbenog aviona u pravilu zahtijeva najmanje 15 sati održavanja.

Zavisnost, međutim, nije jednaka u svim evropskim državama. Nizozemska čak 96 posto svog uvoznog oružja nabavlja iz SAD-a, dok Mađarska iz SAD-a uvozi oko 17 posto. Razlog je, između ostalog, i cijena. Ukupno je tek devetnaest država kupilo više od polovine oružja koje SAD izvozi.

U Aziji su, prema Matlé, posebno zavisni Japan, Južna Koreja i Filipini. Te zemlje pažljivo prate američki odnos prema Evropi i zahtjeve za većim izdvajanjima za odbranu. I administracija Donalda Trumpa i administracija Joea Bidena pozivale su zemlje Indo-Pacifika na povećanje odbrambenih budžeta.

Novi savezi i „logističke noćne more“

Nakon Trumpovog povratka u Bijelu kuću, neke azijske države intenzivirale su saradnju s evropskim partnerima, nastojeći diverzificirati sigurnosne veze.

Pojedine zemlje pokušavaju smanjiti zavisnost nabavkom oružja iz više izvora. Grčka, Katar i Indija kupuju iste vrste sistema od različitih dobavljača, ali Pieter Wezeman iz SIPRI-ja takvu praksu naziva „logističkom noćnom morom“.

„Riječ je o politički motiviranoj diverzifikaciji koja otvara ozbiljna pitanja logističke efikasnosti“, upozorava Wezeman.

Brazil primjenjuje drugačiji pristup: nabavlja sisteme iz više zemalja, ali svaku vrstu opreme kupuje od samo jednog dobavljača. Naprimjer, odlučio se za francuske podmornice bez paralelne kupovine njemačkih.

Svako će prvo opskrbiti sebe

Stručnjaci se slažu da je veća samostalnost ključ dugoročne otpornosti. U slučaju sukoba u Indo-Pacifiku, logično je očekivati da bi američka odbrambena industrija najprije snabdijevala vlastitu vojsku, a tek potom inozemne partnere. Slično bi postupili i evropski proizvođači u slučaju sukoba na istočnom krilu NATO-a.

Evropska unija svoju strategiju sažima u planu „Readiness 2030“, koji predviđa podršku domaćoj vojnoj industriji. Prema Wezemanu, Evropa raspolaže značajnim proizvodnim kapacitetima koji bi se, uz političku volju, mogli usmjeriti na potrebe evropskih oružanih snaga, umjesto na izvoz.

No, izazovi tu ne prestaju. Proizvodnja savremenih oružanih sistema zavisi od rijetkih zemnih metala, a Kina je trenutno njihov glavni dobavljač. „Kratkoročno ne postoje stvarne alternative“, upozorava Matlé.

To znači da bi, u nastojanju da smanji zavisnost od američke vojne industrije, Evropa mogla postati još zavisnija od Kine – zemlje koja je već pokazala spremnost koristiti ekonomsku moć kao politički instrument pritiska.

(Vijesti.ba)