Radnici odbijaju ugasiti peći u Lukavcu, stečajni upravnik poručuje da povratka nema

Proces gašenja koksnih baterija izuzetno je složen i zahtijeva nadzor inženjera i obučenih radnika. Jednom kada se ove baterije ugase, povratka nema, one više nikada ne mogu biti pokrenute. Dok stečajni upravnik Almir Bajrić uvjerava javnost da će proces biti proveden sigurno uz angažman dodatnog osiguranja, na terenu je situacija dramatična.

„Pitao sam radnike hoće li pristupiti gašenju, niko nije rekao da hoće. Jučer i danas se masovno otvaraju bolovanja, ljudi odlaze. Imat ćemo problem, a vlasti nisu svjesne šta će se desiti nakon ovoga“, upozorava Ermin Halilović, predsjednik Sindikata radnika Koksare.

Iako radnici upiru prstom u institucije, federalni ministar energije, rudarstva i industrije Vedran Lakić ističe da je Vlada FBiH, uprkos nedostatku upravljačke nadležnosti, učinila maksimum.



„U protekle dvije godine uloženi su ozbiljni napori da se pomogne. Zajedno sa premijerom Nikšićem iznašli smo rješenje da ArcelorMittal Zenica ugasi vlastitu koksnu bateriju i koks nabavlja iz Lukavca, čime je otvoren prostor za stabilnije poslovanje te fabrike. Također, sa Elektroprivredom BiH omogućeni su reprogrami obaveza, dok se u saradnji sa Željeznicama FBiH tražilo rješenje da, uprkos dugovima, ne dođe do potpunog prekida poslovnih aktivnosti“, kazao je Lakić, dodavši da stanje u Koksari nije nastalo u proteklih nekoliko mjeseci.
 
S druge strane, premijer Tuzlanskog kantona Irfan Halilagić tvrdi da Vlada TK nije odgovorna za propast giganta jer nisu imali uvid u poslovanje niti utjecaj na imenovanje uprave. Iz Sindikata odgovaraju da je upravo taj vakuum nadležnosti između različitih nivoa vlasti doveo do situacije u kojoj niko nije bio odgovoran dok je kapital iz kompanije nestajao.

Sa dugovanjima koja premašuju 500 miliona KM, opstanak Koksare postao je nemoguć. Imovina firme ide na prodaju, a radnici, njih 500 na biro.



Sistematsko izvlačenje kapitala iz nekadašnjeg GIKIL-a godinama je bilo predmet sudskih procesa, ali je stvarni potop počeo kada je saradnju otkazala Željezara Smederevo. Posljednji pokušaj spasavanja preko firme Pavgord brzo je propao.

„To je odluka s koje nema povratka. Mi proces gašenja moramo provesti na bilo koji način i u tome moramo uspjeti“, kategoričan je stečajni upravnik Almir Bajrić.

Nakon gašenja postrojenja, radit će samo fabrika vode koja snabdijeva grad Lukavac. Za 76 radnika postoji obećanje o regulisanju ratnog staža radi penzionisanja, dok će stotine ostalih završiti na birou i tražiti posao u drugim firmama, čime se završava jedna od najznačajnijih industrijskih epoha u regiji.


(Vijesti.ba)