Dvije vizije Zapada: Carney inspirira, Merz kalkuliše

Piše: Erdin Kadunić

Sedmicama je tim njemačkog kancelara brusio govor za Minhensku sigurnosnu konferenciju. Rezultat je, bez sumnje, bio sadržajno najambiciozniji vanjskopolitički nastup jednog njemačkog kancelara u posljednjih nekoliko godina. Jasno distanciranje od MAGA-kulturnog rata, verbalna podrška klimatskim sporazumima i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, te precizna dijagnoza: Njemačka je imala „normativni višak“ – visoke moralne ambicije bez realnih sredstava da ih provede.

Analitički, teško je prigovoriti toj procjeni. Ali ono što nedostaje postaje očigledno tek kada se taj govor uporedi s drugim – govorom kanadskog premijera Marka Carneyja na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. Obojica polaze od iste dijagnoze: poredak zasnovan na pravilima više ne funkcioniše kao nekad. Ipak, njihovi zaključci ne mogu biti različitiji.

Dvije dijagnoze, dva odgovora

Carney govori o odgovornosti. Merz govori o interesima. Carney poziva srednje sile da prestanu živjeti u iluziji i da „skinemo natpis s izloga“ – da budemo iskreni o raspadu starog poretka, ali da istovremeno gradimo novu arhitekturu saradnje. Traži dosljednost: isti standardi za saveznike i za rivale. Ako kritikujemo kršenje međunarodnog prava, onda to činimo bez obzira ko ga krši.

Merz, naprotiv, tvrdi da je Njemačka imala previše vrijednosti, a premalo moći. Njegova poruka je da je moralni ton prethodnih vlada bio iznad realnih kapaciteta države. Zaključak koji implicitno slijedi jeste: smanjimo ambiciju. Carney inspiriše. Merz kalkuliše.

Greška u kategorijama

Tu se otvara ključno pitanje. Jesu li vrijednosti nešto čega se odričemo kad ih ne uspijemo u potpunosti provesti? Ili su one orijentir koji određuje smjer, bez obzira na prepreke?

Vrijednosti nisu KPI-jevi koje brišemo iz godišnjeg izvještaja ako ih ne ispunimo. Nijedna bolnica ne odustaje od cilja da spašava živote zato što pacijenti umiru. Ispravna reakcija nije spuštanje standarda, nego jačanje kapaciteta.

Carney upravo to poručuje: prilagodite sredstva ambiciji. Merz izvodi suprotan zaključak – ambiciju prilagodite sredstvima – i naziva to pragmatizmom.

Selektivna primjena pravila

Problem Merzove pozicije dodatno se zaoštrava kada se pogleda konkretna praksa. Njemačka je, prema ocjeni Naučne službe Bundestaga, obavezna da postupi po nalogu za hapšenje koji izdaje Međunarodni krivični sud. U slučaju Vladimira Putina ta obaveza je odmah priznata. U slučaju Benjamina Netanyahua, Merz je signalizirao da će Njemačka de facto ignorisati nalog.

Izraelski napad na Iran opisao je kao „prljavi posao koji Izrael radi za sve nas“. A istovremeno u Minhenu priziva međunarodno pravo kao temelj globalnih partnerstava.

To je upravo ona selektivna primjena pravila koju evropski lideri često kritikuju kod drugih – od Washingtona do Moskve i Pekinga.

Vizija ili upravljanje padom?

Carney pokazuje da je moguće odreći se iluzija stare, samodopadne verzije Zapada, a da se ne odrekneš principa. Možeš priznati slabosti, a da ne relativiziraš norme.

Merzov govor je tehnički solidan, politički discipliniran, ali bez stvarne vizije. On upravlja realnošću kakva jeste, ali ne nudi sliku kakva bi mogla biti.

U vremenu kada se međunarodni poredak raspada, razlika između inspiracije i kalkulacije postaje presudna. Liderstvo nije samo prilagođavanje promjenama – to je i sposobnost da ponudiš smjer.

Pitanje je, dakle, ne samo ko je u pravu u dijagnozi, nego ko nudi odgovor koji nadilazi administriranje krize.

Jer u svijetu u kojem pravila slabe, najveća opasnost nije samo povratak politike sile. Najveća opasnost je gubitak uvjerenja da pravila uopće vrijedi braniti.

(Vijesti.ba)