Neradni dani bez mjere: Ko plaća cijenu produženih vikenda?

Nakon što je 1. marta obilježen Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 2. mart je pretvoren u neradni dan, iako važeći zakon ne predviđa automatski prenos obilježavanja praznika kada padaju u dane vikenda.

Problem nije u prazniku. Problem je u praksi koja se pretvara u pravilo, da se neradni dani proširuju bez jasnog pravnog osnova i bez ozbiljne procjene ekonomskih posljedica. Bosna i Hercegovina, prema broju državnih, entitetskih i vjerskih praznika, već spada među zemlje s najviše neradnih dana u regionu.

Prvi mart nije izolovan slučaj, slično se godinama dešava s Novom godinom, Prvim majem i drugim praznicima kada padaju tokom vikenda.

Umjesto da zakon precizno definiše pravila, odluke se donose ad hoc, bez javne rasprave i bez analize efekata.

U cijeloj priči najvidljivija je nejednakost između javnog i privatnog sektora. Dok zaposleni u javnoj upravi koriste produžene vikende, veliki broj radnika u privatnom sektoru nastavlja raditi. Upravo iz realnog sektora dolazi novac kojim se finansiraju plate budžetskih korisnika. Kada se ukupna masa plata podijeli s brojem stvarnih radnih dana, jasno je da svaki dodatni neradni dan povećava trošak po satu rada u javnoj upravi.

Pitanje koje se nameće nije da li treba obilježavati praznike, već da li sistem može sebi priuštiti ovakav broj neradnih dana. U zemlji s niskom produktivnošću, sporim ekonomskim rastom i konstantnim budžetskim pritiscima, svako smanjenje efektivnih radnih dana ima svoju cijenu.

Neradni dani nisu privilegija ni stabilnih i produktivnih ekonomija. U Bosni i Hercegovini oni sve češće postaju politički alat i socijalni ventil, umjesto rezultat jasne strategije i zakonske dosljednosti.

Vrijeme je da se pitanje praznika i njihovog prenosa konačno uredi sistemski, jedinstven i preciznim zakonom.

(Vijesti.ba)