Ef. Peštalić: Dječija graja u džamijama pokazuje da Srebrenica živi

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Srebrenica, Damir ef. Peštalić, u razgovoru za Vijesti.ba poručuje da ramazan protiče u najljepšem raspoloženju, ali i podsjeća na širu sliku, na borbu za opstanak i dostojanstven život.

„Ono što je specifično za Srebrenicu jeste to da ona uopće živi. To uvijek ističemo, jer ljudi nekad ne razumiju koliko je teško postojati i živjeti u Srebrenici. Za mnoge bi takav život vjerovatno bio nemoguć“, kaže efendija Peštalić.

Snagu povratka, dodaje, pokazale su prije svega majke Srebrenice.

„A kada se zapitamo kako su Bošnjaci i Bošnjakinje, prije svega majke, smogle snage da se vrate na ove prostore, onda shvatimo da je to postalo moguće zahvaljujući njihovoj ogromnoj energiji, ljubavi i želji da budu na mjestu gdje su imali svoje najmilije, gdje su imali svoju djecu i gdje mogu imati sjećanja.“

Ta energija, ističe, prenijela se i na generacije koje su došle poslije.

„Zajedno s njima crpili smo snagu iz te ljubavi i energije koju su širile. I tako danas imamo ramazan u Srebrenici, imamo naše džamije, naše aktivne džemate, pune džamije ljudi koji dolaze na teravije.“

Zajedništvo iftara kao blagoslov ramazana

Na području Srebrenice aktivno je šest džemata u kojima se redovno klanja teravih-namaz, a uz njih i Gostilj, Lolići i Krušev Do, kao i prostor Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari, gdje se teravija klanja već više od dvadeset godina.

„Tu smo počeli klanjati na inicijativu naših majki. One su željele da to bude musalla i da se tu klanja teravih-namaz zajedno s njihovom djecom. To je bila emotivno veoma teška odluka, ali smo je prihvatili. Danas, kada je zima, klanjamo u spomen-sobi, ali smo tu i bit ćemo, ako Bog da“, kaže Peštalić.

Poseban akcenat tokom ramazana stavljen je na zajedničke iftare. Gotovo svake večeri organiziraju se iftari u džematima Osat, Sućeska i Osmače, a podrška dolazi i od Srebreničana koji danas žive širom Bosne i Hercegovine i dijaspore.

„Iftari su nešto što nas povezuje unutar zajednice u kojoj živimo, ali i s našim ljudima koji su van Srebrenice. Oni to prate preko naših džemata i aktivni su u mnogim džamijama. Gotovo svaku večer imamo zajedničke iftare u džamijama. To okuplja ljude koji ovdje žive, ali i one koji šalju pomoć i uplaćuju sredstva.“

Posebnu emociju nose iftari koji se svake večeri nose majkama.

„To nije samo iftar, to je i otvaranje vrata, razgovor, susret, poruka da nisu same i da nisu zaboravljene.“

Djeca, najjači odgovor zaboravu

Efendija Peštalić posebno naglašava značaj djece i mladih, koji su, kako kaže, najbolji dokaz da Srebrenica živi.

U osnovnoj školi u Srebrenici ima gotovo 300 učenika, dok srednju školu pohađa oko 70 učenika iz samog grada, a ukupno oko 140 bošnjačke djece, uključujući i učenike iz Bratunca, Vlasenice i Zvornika.

„Imamo djecu koja učestvuju u programima, koja žive i vole ovaj grad, i koja imaju najveću želju da se, nakon školovanja, vrate u svoju rodnu Srebrenicu i tu zasnuju život.“

Ipak, upozorava da ovi krajevi ostaju zapostavljeni.

„Imamo želju, imamo volju, ali nemamo dovoljno mogućnosti, jer nam sistem to ne dozvoljava. Ne bih rekao da sistem guši Srebrenicu, ali je zaboravlja. O tome govorim već dugo i svake godine je sve teže. Padamo u zaborav, a to može biti opasno ne samo za Srebrenicu nego i šire.“

Srebrenica kao nacionalni interes

Govoreći o političkom kontekstu, podsjeća da je još od 2016. godine upozoravano na posljedice negiranja genocida i promjene političke klime.

„Zato je važno da Srebrenicu čuvamo kao svoj nacionalni interes. Da bi to bilo moguće, u njoj mora biti života. Ako ovdje ne bude života, sve ono o čemu govorimo, Memorijalni centar, borba majki, presude međunarodnih sudova, sve to gubi smisao. Ako nema ljudi koji žive ovdje, šta će biti s Memorijalnim centrom, s mezarjem?“, pita se Peštelaić.

Poruka je jasna, Srebrenica se ne čuva samo komemoracijama, već životom, dječijom grajom, punim safovima i planovima za budućnost.

"Srebrenica je postala dio mene"

Iako je rođen u Gradačcu, Damir ef. Peštalić već više od dvije decenije živi i djeluje u Srebrenici. Došao je 2003. godine, u vrijeme kada su uslovi za život bili izuzetno teški.

„U ono vrijeme niko nije mogao doći u Srebrenicu iz interesa. Nije bilo ni novca ni uslova. Bila je samo želja i emocija. Čak i da ste imali novca, niste ga imali gdje potrošiti. Postojala je samo jedna mala prodavnica. Hljeb se naručivao iz Bratunca, a ni tamo se nije išlo često jer je bilo nesigurno. Tuzla i Sarajevo su bili daleko.“

U Srebrenici je sa suprugom zasnovao porodicu i odgojio troje djece.

„Bog je odredio da 2003. godine dođem sa suprugom u Srebrenicu, da ovdje rodimo troje djece i formiramo porodicu. Srebrenicu sam prihvatio kao dio svog života i želim da jednog dana budem ukopan ovdje”, kaže on za Vijesti.ba.

Njegova želja je, kaže, da počiva ispod Bijele džamije, gdje je započeo svoju službu.

„Rodni Gradačac je moj i tamo su moja majka i porodica, ali Srebrenica je postala dio mene. Kako ste rekli, mnogi misle da sam rođen ovdje. Možda je to najbolja potvrda da živim Srebrenicu.“

U danima ramazana, dok se ezani razliježu dolinom, a safovi ispunjavaju džamije, Srebrenica još jednom pokazuje da nije samo mjesto sjećanja već grad dostojanstva i tihe, ali postojane snage.


(Vijesti.ba)