Šta će Trump sa Kubom?

Marco Rubio, državni sekretar i sin kubanskih emigranata koji je karijeru izgradio na obećanju da će srušiti havanski režim, bio je na istom tragu: „Da živim u Havani kao pripadnik vlasti, tražio bih način da pobjegnem", piše HRT.

U međuvremenu se u Trumpove planove umiješao Iran, ali američki predsjednik nije odustao od Kube. „Prije Kube moramo riješiti Iran“, izjavio je prije desetak dana.

Kuba, otok s jedanaest miliona stanovnika koji od 1959. živi pod komunizmom i već šest decenija pod američkim embargom, odjednom se našla ne u hladnom, nego u vrućem geopolitičkom sukobu. Pitanje koje analitičari širom svijeta postavljaju glasi: je li Havana zaista sljedeća u Trumpovom ratnom planu?

Prema analizi Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) iz januara 2026., američka operacija u Venecueli „nije bila samo taktički vojni uspjeh, nego i strateška demonstracija i signal cijeloj regiji“.

Decenijama su analitičari, regionalne elite i autoritarni režimi pretpostavljali da Washington više nema ni političku volju ni operativni kapacitet za upotrebu sile u južnoj hemisferi. Venecuelanski slučaj „odlučno je srušio tu pretpostavku“.

Za Kubu je dodatni psihološki šok bio događaj u zgradi u kojoj je boravio Maduro: 32 kubanska elitna vojnika iz jedinice Avispas Negras (Crne ose) poginula su u napadu američkih snaga. Za kubansku vojsku to je bio poraz kakav nije doživjela od sukoba s američkim snagama na Grenadi 1983. godine.

Efikasna blokada

Ubrzo nakon toga, 29. januara 2026., Trump je potpisao izvršnu naredbu kojom je ovlastio uvođenje carina svima koji direktno ili indirektno isporučuju naftu Kubi. Rezultat je bio trenutan. Meksička državna kompanija Pemex obustavila je isporuke, a američka obalna straža počela je presretati tankere. Prema pisanju New York Timesa, bila je to „prva učinkovita blokada Kube od Kubanske raketne krize“.

Posljedice za svakodnevni život bile su katastrofalne. Cijena benzina na crnom tržištu u Havani porasla je za 400 posto u odnosu na sedmicu prije Madurovog hapšenja.

Poznati havanski taksiji iz pedesetih godina, stari američki automobili koji su godinama bili turistička atrakcija i glavno prijevozno sredstvo građana, gotovo su nestali s ulica, a zamijenili su ih kineski električni tricikli koji ne mogu zadovoljiti potražnju.

Nestanci struje, koji su i prije blokade trajali od 12 do 14 sati dnevno, produžili su se na više od 20 sati u ruralnim područjima. Hrana se kvari, pumpe za vodu prestaju raditi, bolnice prelaze na agregate — ako još imaju goriva. Hitne službe se bore da pronađu gorivo za intervencije. Letovi koji donose vitalne medicinske zalihe obustavljeni su jer Kuba više ne može točiti mlazno gorivo na vlastitim aerodromima.

Kubanski potpredsjednik vlade Oscar Perez-Oliva Fraga obratio se javnosti putem državne televizije kratkom porukom: „Gorivo će se koristiti za zaštitu osnovnih usluga za stanovništvo i neophodnih ekonomskih aktivnosti. Nećemo se urušiti.“

Predsjednik Diaz-Canel balansirao je između defetizma i realizma.

U javnim nastupima pozivao je narod na „kreativni otpor“ i usvajanje ratnog mentaliteta, poručivši: „Jest ćemo ono što možemo proizvesti.“

Istovremeno je pozvao vladu da se „odmah“ fokusira na hitne transformacije ekonomskog i društvenog modela, što je bila neočekivano pragmatična izjava za lidera koji je sedmicama govorio o borbi do posljednje kapi krvi.

Nedugo zatim izjavio je da je „Kuba spremna na razgovor s Washingtonom o svim temama bez preduvjeta“, uz zadržavanje suvereniteta nad pitanjima koja smatra unutrašnjim poslovima.

Kuba ipak nije Venecuela

Vojni stručnjaci koji su analizirali moguće scenarije intervencije slažu se u jednoj stvari: Kuba nije Venecuela.

– Kuba je bolje pripremljena za odbranu od napada. Njena vojska je uvježbana, ukopana i decenijama suočena s prijetnjom SAD-a. Malo je vjerovatno da Trump može u Kubi ponoviti ono što je postigao u Venecueli — brz državni udar bez velikih žrtava. Ako bi SAD pokrenuo invaziju punih razmjera, pobijedio bi, ali to ne bi bila ni brza ni jeftina operacija i došlo bi do velikih gubitaka – rekao je politolog David Pion-Berlin sa Univerziteta UC Riverside.

Ovu procjenu potvrđuje i kubanska vojna doktrina. Havana već decenijama razvija strategiju „rata cijelog naroda“ — asimetričnog otpora u kojem i civilno stanovništvo učestvuje u odbrani.

Kubanski analitičar Sebastian Arcos izjavio je za CNN da američka blokada nafte znači da je „Washington prestao biti pasivni posmatrač i postao aktivni faktor promjene koji podstiče promjenu režima“.

Iza toga stoji i ekonomski interes. Kuba posjeduje neke od najvećih svjetskih rezervi nikla i kobalta, koje aktuelna američka administracija želi iskoristiti.

Posljedice za SAD

Analiza magazina Foreign Policy iz marta 2026. upozorava da bi „ovako izazvana kriza mogla dovesti do kolapsa države, s dugoročnim posljedicama po Sjedinjene Američke Države“.

Slom kubanske države ne bi doveo do uredne tranzicije ka demokratiji, nego do haosa, masovne migracije prema Floridi i vakuuma vlasti koji bi mogli popuniti kriminalni karteli. Svaka od tih posljedica bila bi za Washington gora od trenutnog stanja.

U međuvremenu, Trump poručuje: „Kuba je trenutno propala država i nema ni mlaznog goriva da avioni polijeću. Riješit ćemo to uskoro.“

Na zidovima muzeja Playa Girón, gdje je 1961. propala američka invazija, i dalje stoji slogan koji Kubanci ponavljaju generacijama: „Primera derrota del imperialismo en América“ — prvi poraz američkog imperijalizma u Americi.

Hoće li ta poruka opstati i ovaj put?

(Vijesti.ba)