Konjić, Bolić, Tiro: Večeras i prošlost ustaje na noge

Piše: Edin Krehić

Dan koje se ne zaboravlja: Bosna i Hercegovina – Italija 1996.

U historiji bosanskohercegovačkog fudbala postoje utakmice koje se pamte ne samo zbog rezultata, već i zbog simbolike koju nose za jedan grad i cijelu državu. Jedna od takvih utakmica odigrana je 6. novembra 1996. godine na Olimpijskom stadionu Koševo u Sarajevu, kada su snage odmjerile fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine i Italije.

Italijanska reprezentacija bila je prva strana selekcija koja je kročila među ruševine Sarajeva nakon završetka opsade.

Gotovo trideset godina kasnije, priča se simbolično nastavlja. Danas, 31. marta, u Zenici na stadionu Bilino Polje, Bosna i Hercegovina ponovo dočekuje Italiju, ovaj put u finalu baraža za plasman na Svjetsko prvenstvo. Očekuje se dolazak prijatelja, ali i prava borba na terenu.

Iako ih dijeli vremenski i generacijski jaz, obje utakmice povezuje ista emocija. Italija je dio važne priče o obnovi i povjerenju u trenutku kada je fudbal pomogao da se Sarajevo ponovo otvori svijetu.

Dan za pamćenje

Nikada neću zaboraviti taj dan. Imao sam dvadeset četiri godine. Bio je sunčan jesenji dan. Rijeke ljudi, umotane u velike šalove, uputile su se prema stadionu, vijoreći visoko zastave Bosne i Hercegovine – zemlje tek izašle iz rata, spremne da bodri svoju reprezentaciju i svoje igrače. Zemlja koja je žudjela za normalnim i mirnim životom, tragu važnom nakon opsade koja je trajala gotovo četiri godine, dok je stanovništvo Sarajeva živjelo bez struje, vode i gasa, stalno izloženo granatama i snajperima.

Hiljade navijača iz svih dijelova zemlje preplavile su glavnu Bosanskohercegovačku prijestolnicu. Tribine su bile prepune, baš kao 8. februara 1984. kada je na istom mjestu otvoreno XIV Zimske olimpijske igre. Gotovo četrdeset hiljada ljudi došlo je proslaviti povratak normalnosti, povratak domaće reprezentacije i povratak fudbala kao simbola obnove.

Prije toga, Bosna i Hercegovina je svoju prvu zvaničnu utakmicu igrala protiv Hrvatske u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, u Italiji, u Bologni 8. oktobra 1996. godine, i izgubila.

Da bi reprezentacija mogla igrati međunarodne utakmice na svom tlu, bilo je neophodno da jedna strana ekipa “inauguriše” stadion u Sarajevu. To je bila Italija u prijateljskoj utakmici. I kakva utakmica!

Trener Arrigo Sacchi izabrao je najjači tim. U Sarajevu se svi i danas sjećaju Tolda, Marchegianija, Carnascialija, Torricellija, Apollonija, Albertinija, Maldinija, Padalina, Di Mattea, Giuntija, Davida Baggia, Lentinija, Casiraghija, Ravanellija, Zole, Chiese i Simone.

S druge strane, naša ekipa igrala je u sastavu: Dedić, Konjić, Pintul, Begić, Jašarević, Šabić, Dadić, Glavaš, Halilović, Kapetanović, Salihamidžić, Beširević, Bolić, Brkić, Baljić i Musić. Trener je bio Fuad Muzurović.

Simbol dostojanstva

Utakmica je odigrana danju, jer reflektori stadiona nisu radili.

“Teško je opisati riječima, ali iz današnje perspektive zaista izgleda nevjerovatno da su neki od najboljih igrača svijeta – Zola, Maldini, Baggio, Ravanelli – igrali protiv nas, na našem terenu”, prisjeća se Muhamed Konjić, kapiten reprezentacije 1996.

I danas, Konjić biva dočekan s pjesmama i aplauzima navijača kada ode u Englesku, gdje je igrao za Coventry City i Derby County. S velikim poštovanjem, navijači Coventryja dali su mu nadimak “Big Mo”. Prije toga igrao je za AS Monaco i FC Zürich.

“Poznato je da postoji mnogo protokola u organizaciji utakmice, ali Italijani su uložili toliko truda i emocija da smo se osjećali važnima, dostojnima njihove prisutnosti”, priča bivši kapiten.

Sjeća se jednog detalja posebno:

“Bili su toliko predani u podršci, s tolikom pažnjom da to ranije nisam vidio u svojoj karijeri. Dan prije utakmice ručali smo zajedno – naša i njihova reprezentacija – što je pokazivalo iskrenu želju da uspješno ispune zadatak koji su sebi postavili.”

Tokom utakmice u Sarajevu osjećala se posebna atmosfera, drugačija od one na uobičajenim stadionima, gdje tribine dijele navijače domaće i gostujuće ekipe.

“U Sarajevu se slavilo, bodrilo obje ekipe kao da rezultat nije bitan. U tim trenucima fudbal je postajao više od igre i pokazivao svoju snagu, prezentirajući Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu kao sigurna mjesta sposobna za organizaciju FIFA i UEFA takmičenja”, objašnjava Konjić.

Za njega, prijateljska utakmica protiv Italije 1996. simbolizirala je povratak životu, dostojanstvo i nadu za cijelu Bosnu i Hercegovinu.



San koji postaje stvarnost

“Kao kapiten dok sam ulazio u stadion Koševo, osjećao sam veliku odgovornost, ali i ponos što predstavljam zemlju koja je prošla toliko tragedija, a ostala ujedinjena.”

Dok je pružao ruku Maldiniju i razmjenjivao poklone, Konjić je osjećao da je ostvario sve što je ikada sanjao.

“Igrati za svoju reprezentaciju, na najvećem i punom stadionu, protiv najtrofejnije selekcije svijeta”, kaže Muhamed Konjić.

Sarajlije se i danas sjećaju rezultata: u 5. minuti Salihamidžić je doveo BiH u vodstvo, da bi Chiesa izjednačio u 10. minuti – 1:1. Pobjedonosni gol postigao je Bolić u 43. minuti, igrač koji je ostavio neizbrisiv trag u Turskoj (Galatasaray, Fenerbahçe), Španiji (Rayo Vallecano) i drugim klubovima.

Gol koji se ne zaboravlja

Nekoliko dana prije prijateljske utakmice u Koševu, 30. oktobra 1996., Bolić je postigao gol Manchester Unitedu na Old Traffordu u porazu od Fenerbahçea. Sada je, sedmicu kasnije, na domaćem terenu u Sarajevu, postigao odlučujući gol za pobjedu 2:1 protiv Italije.

“Jedan od mojih najdražih golova. Nismo ni slutili koliko možemo, a ipak smo imali kvalitetnu reprezentaciju”, prisjeća se Bolić.

Ta utakmica je otvorila put dolasku drugih stranih timova u BiH, a uspomene na nju i dalje ostaju žive.



Uzvratiti prijateljstvo

Edin Džeko, “bosanski dijamant”, kapiten reprezentacije BiH, istakao je u posljednjoj press konferenciji zahvalnost prema Italiji:

“Italija je prijateljska zemlja i bilo bi lijepo da, kada se intonira italijanska himna, svi ustanemo i aplaudiramo, jer su Italijani prvi došli u našu zemlju 1996. i odigrali prijateljsku utakmicu s nama, i zbog toga smo im zahvalni”, rekao je Džeko.

Tokom svoje više od dvadesetogodišnje karijere, Džeko je postao sinonim za pouzdanost, inteligenciju u igri i sportski instinkt koji ne blijedi s godinama. Njegova sposobnost da odlučuje utakmice u ključnim momentima učinila ga je jednim od najcjenjenijih napadača u Italiji i Evropi.

Dan sunčanih uspomena

Bakir Tiro, novinar koji je pratio mnoge utakmice širom svijeta, prisjeća se 1996. kao da se desilo jučer:

“Bilo je prelijepo sunčano jesenje jutro, iako je bilo hladno. U Sarajevu smo ponovo disali slobodu nakon rata. Nakon četiri godine opsade, bili smo puni energije i željni povratka normalnom životu.”

Dodaje: “Atmosfera je bila kao na finalu Svjetskog prvenstva. Prava sportska senzacija. Applauzi za našu himnu, ali i za naše prijatelje, Italijane. Bili smo im veoma zahvalni što su došli podržati nas.”

Ta utakmica bila je ključna za FIFA i UEFA da dozvole održavanje zvaničnih međunarodnih utakmica u BiH. Nakon toga, BiH je ugostila Grčku u Sarajevu za kvalifikacije naredne godine.

“Ali ako moramo izgubiti i ne izboriti plasman na Mundijal, radije bismo da nas pobijedi Italija”, zaključuje Tiro.

Neke pobjede se ne pamte samo po rezultatu, već po promjenama koje pokreću. Pobjeda Sarajeva 1996. godine još uvijek živi u sjećanjima svih nas.


(Vijesti.ba)