
U Starom Gradu trenutno postoji devet pravosnažnih rješenja za postavljanje kioska. U Novom Sarajevu 42.
Brojevi možda ne zvuče dramatično, ali tek u poređenju s drugim podatkom dobijaju pravo značenje. U ove dvije općine zajedno prazno je 68 poslovnih prostora u općinskom vlasništvu.
Drugim riječima, dok se kiosci šire po trotoarima i javnim površinama, općinski prazni.
Općine formalno rade sve “po pravilima”. Pozivaju se na Zakon o privremenom korištenju javnih površina Kantona Sarajevo, elaborati se usvajaju, urbanističke saglasnosti izdaju i potpisuju odobrenja. Procedura je ispoštovana. Sistem funkcioniše na papiru, ali upravo tu je problem.
Jer ono što je proceduralno ispravno, ne mora biti i ekonomski racionalno.
Kada općina izdaje dozvolu za kiosk na javnoj površini, a istovremeno ne uspijeva staviti u funkciju vlastite poslovne prostore, ona praktično ulazi u konkurenciju sama sa sobom. Umjesto da aktivira postojeće resurse, kiosci šalju poruka o pogrešnom načinu upravljanja prostorom.
Svaki novi smanjuje motivaciju za zakup postojećih objekata. Svaki prazan poslovni prostor istovremeno predstavlja izgubljeni, mnogo značajniji prihod.
U teoriji, stvari bi trebale ići obrnutim redoslijedom, prvo analiza stvarnih potreba, potom planiranje, pa tek onda izdavanje dozvola. I zato pitanje više nije koliko kioska ima, nego trebaju li uopće?
(Vijesti.ba)