Analiza Bajrovića i Kraemera: Zašto Amerika i dalje treba Evropu

Sastanak generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom prošle sedmice došao je u pravom trenutku.

Prije toga, Trump je kritikovao članice saveza zbog, kako je smatrao, nedovoljnog angažmana u sukobu koji Sjedinjene Američke Države i Izrael vode protiv Irana.

Dok Teheran ne pokazuje znakove popuštanja, a Hormuški moreuz i dalje ostaje zatvoren, Rutteova posjeta Washingtonu dogodila se usred rastućeg osjećaja o ograničenjima američke vojne moći, pišu Reuf Bajrović i Richard Kraemer za The Jerusalem Strategic Tribune.

Ta ograničenja, zajedno sa sve jačom saradnjom Kine, Rusije i Irana, podsjećaju da Sjedinjene Američke Države ne mogu same nositi globalne sigurnosne izazove. Evropa je već počela poduzimati korake u pravom smjeru, a američka sigurnost bila bi jača ako bi Washington uzvratio istom mjerom.

Rutte je Trumpu prenio obnovljenu posvećenost Evrope NATO savezu. Među evropskim liderima izdvojio se po tome što otvoreno priznaje ključnu ulogu Sjedinjenih Američkih Država u zaštiti evropske sigurnosti.

Njegova poruka u Bijeloj kući, prema svemu sudeći, je prihvaćena, jer je Trump privremeno ublažio kritike na račun NATO-a.

Rutte je naglasio da su Francuska djelimično, a Španija u potpunosti odbile dati SAD-u pristup svom zračnom prostoru, dok su druge članice NATO-a bile spremnije na saradnju, uključujući Njemačku, na čije se vojne baze Washington i dalje oslanja.

S obzirom na to da većina građana tih zemalja ne podržava rat protiv Irana, njihove vlade ipak razumiju stratešku potrebu održavanja odbrambene saradnje sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Rutte predvodi NATO čije evropske članice konačno ozbiljnije pristupaju pitanjima odbrane. U godišnjem izvještaju NATO-a za 2025. godinu navodi se da su evropske članice zajedno s Kanadom povećale izdvajanja za odbranu za 20 posto u odnosu na prethodnu godinu.

Prvi put od samita u Walesu 2014. godine, sve članice izdvajaju najmanje dva posto svog bruto domaćeg proizvoda za osnovnu odbranu.

Poljska, Latvija i Litvanija već izdvajaju 3,5 posto BDP-a, što je nivo kojem su se evropski saveznici obavezali za 2025. godinu. Osim toga, dogovoreno je i dodatnih 1,5 posto za ulaganja povezana s odbranom, uključujući infrastrukturu i sajber sigurnost.

I to u pravom trenutku. Dok Rusija nastavlja napade dronovima i raketama na Ukrajinu, Iran pokazuje da može djelovati vrlo agresivno. Već u prvim sedmicama sukoba Teheran je demonstrirao sposobnost lansiranja balističkih projektila prema Evropi.

Ranije tog mjeseca iranski dron pogodio je britansku vojnu bazu na Kipru. To pokazuje da NATO više ne može posmatrati sigurnosne prijetnje isključivo kroz prizmu ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovih planova u istočnoj Evropi.

Istina je da se i Amerikanci i Evropljani suočavaju s novom realnošću, odnosno činjenicom da Zapad više nema monopol nad vojnim ishodima.

Rat s Iranom je pokazao koliko su Kina, Rusija i Iran međusobno povezani i koordinirani.

Osim Putinove političke podrške Iranu, postoje navodi da Kremlj dijeli obavještajne podatke koji pomažu iranskim napadima na američke ciljeve, uključujući i bazu Prince Sultan u Saudijskoj Arabiji. Ukrajinska vojna obavještajna služba navodi da je Rusija Iranu dostavljala podatke za navođenje ciljeva.

Kada je riječ o Kini, različite tehnologije dvostruke namjene, poput navigacionih sistema, poluprovodnika i hemijskih komponenti za raketno gorivo, gotovo sigurno se koriste u ovom sukobu.

Peking je prošle godine kupio oko 520 miliona barela iranske nafte, čime je dodatno finansijski podržao Teheran. Istovremeno je postao važan kanal za zaobilaženje sankcija, kupujući oko 1,4 miliona barela dnevno.

Diskusije o jačanju NATO-a trebaju uzeti u obzir i ulogu Turske. Sa drugom najvećom vojskom u savezu, Turska predstavlja ključni oslonac na jugoistočnom krilu NATO-a.

Njena kontrola nad pristupom Crnom moru i geografska blizina Kavkazu i Bliskom istoku čine je strateški izuzetno važnom.

Ako bi NATO izgubio ili udaljio Tursku, oslabio bi svoju sposobnost da balansira ruski utjecaj u regiji. Bez turske vojne snage i strateške pozicije, operativna moć saveza bila bi ozbiljno umanjena.

Ostaje da se vidi hoće li Iran iz operacije “Epic Fury” izaći ojačan ili oslabljen. U svakom slučaju, kineski energetski interesi i ruski vojni ciljevi, zajedno s antizapadnim politikama, nastavit će vezivati Moskvu, Peking i Teheran.

U takvim okolnostima, zapadne demokratije suočene su s koordiniranim izazovima, pa je sve jasnije da transatlantske podjele i međusobna optuživanja ne donose korist.

Dok se sukob s Iranom nastavlja, sve više pokazatelja ide u prilog tome da bi zajedničko djelovanje Sjedinjenih Američkih Država i Evrope bilo najefikasniji odgovor na prijetnje globalnoj sigurnosti i ekonomiji.

Generalni sekretar NATO-a Mark Rutte to razumije, kao i mnogi evropski lideri. Zbog toga bi trebalo dodatno ojačati ono što se smatra najuspješnijim vojnim savezom u modernoj historiji.

Pišu: Reuf Bajrović i Richard Kraemer

(Vijesti.ba)