
Na osnovu decenija istraživanja, naučnici su rekonstruisali posljednje trenutke planete kakva je tada bila i objasnili kako je izgledao sudnji dan praistorijskih gmizavaca.
Zamislite ogromnu ženku tiranosaurusa reksa kako korača kroz četinarsku šumu, njuškajući vazduh.
Prepoznaje miris lešine triceratopsa kojim se hranila prethodnog dana. Prilazi, otkida još nekoliko komada mesa, ali joj miris postaje nepodnošljiv.
Spušta se do jezera da utoli žeđ. Mali krokodili i kornjače beže pred njom, ali ih jedva primjećuje. Ne sluti da joj se približava velika opasnost.
U daljini se pojavljuje blistava svjetlost koja juri ka Zemlji, praćena tihim pucketanjem i slabim vibracijama.
Tiranosaurus ima izuzetno osjetljiv sluh za niske frekvencije, pa ga uznemiravaju potresi koje osjeća u tlu.
Nelagodnost traje samo trenutak. U snažnom bljesku, sve nestaje. Svet u kojem je živjela zauvek je promijenjen.
Vatrena kugla i zaglušujući udar
Ova scena odigrala se prije 66 miliona godina, kada je asteroid prečnika oko deset kilometara udario u područje današnjeg Meksičkog zaliva.
Energija oslobođena pri udaru bila je ekvivalentna snazi deset milijardi atomskih bombi. Danima prije sudara, asteroid je mogao da se vidi kao svjetla „zvijezda“ koja se ne pomjera – jer se kretao pravo ka Zemlji.
U posljednjim sekundama, životinje u blizini doživjele bi kratak svjetlosni i zvučni spektakl. Prvo bi se pojavila zasljepljujuća vatrena kugla čija je svjetlost zagrijavala tlo i stvarala udarne talase.
Potom bi uslijedio snažan zvučni udar, jer se asteroid kretao brže od zvuka. Međutim, prije nego što bi bilo koje biće stiglo da reaguje – sve bi već bilo gotovo.
Udar je pokrenuo procese koji su za samo nekoliko sekundi formirali ogroman krater.
Kinetička energija asteroida trenutno se pretvorila u toplotu i seizmičke talase, stvarajući udar koji je istopio i ispario ogromne količine stijena, uključujući i sam asteroid.
(Vijesti.ba)
Chat čitatelja