Razmjena stanova u Njemačkoj: Manji za starije, veći za porodice

Novogradnja je i dalje slaba, a stanarine rastu. U Mainzu privlačnim modelom razmjene stanova pokušavaju barem donekle smanjiti pritisak u stambenoj krizi.

I u Mainzu, glavnom gradu pokrajine Rheinland-Pfalz vrijedi pravilo: ko ima krov nad glavom, trudi se da ga zadrži – čak i ako stan više ne odgovara potrebama.

Sve manje ljudi se seli u gradu s nešto više od 220.000 stanovnika.

Komunalno stambeno poduzeće Wohnbau Mainz upravlja s oko 11.000 stanova.

„Trenutno se mjesečno otkazuje samo između 45 i 55 stanova", kaže direktor Roman Becker. Stopa promjene podstanara (o)pala je na ispod šest posto, što ukazuje na to da je tržište zakupa stanova gotovo potpuno „stalo".

Pored toga, i u Mainzu se gradi premalo novog stambenog prostora, pa su šanse za one koji traže stan sve lošije, piše DW.

Novi stan, stara stanarina

Wohnbau Mainz je zato pokrenuo novi program pod nazivom„Budućnost kod kuće 55+".

Stariji ljudi kojima je potrebno manje prostora, jer su im se djeca u međuvremenu odselila, mijenjaju svoje velike stanove s mladim porodicama.

Ključna stvar: „Mi smo jedna od rijetkih stambenih firmi u Njemačkoj koja stanarima garantuje da će pri prelasku u manji stan dosadašnja cijena najma (Kaltmiete) ostati ista, a dodatno isplaćujemo i bonus za selidbu u iznosu od 1.500 eura", objašnjava Becker.

Na primjer: četverosoban stan od 85 m² sa stanarinom od 850 € mjesečno može se zamijeniti za 2,5-soban stan od 65 m² s mjesečnom stanarinom 650 €, što donosi godišnju uštedu od 2.400 €.

Osim toga manje kvadrata znači i manje troškova za grijanje, struju i drugo.

Stambeno komunalno poduzeće iz Mainza je ovim konceptom unaprijedilo raniji model. Pet godina je postojao „Program razmjene stanova za seniore", ali bez značajnog uspjeha.

Glavni problem: nakon selidbe iz stana u kojem se dugo živjelo, cijena po kvadratu novog i manjeg stana često je bila znatno viša. Zadržavanjem „stare" cijene najma, na primjer u novom malom stanu može značiti uštedu od nekoliko hiljada eura godišnje.

Pored toga, novi stan se predaje renoviran i s malo ili nimalo barijera. Također, ne plaćaju se „duple" stanarine u fazi selidbe niti vrijedi uobičajeni otkazni rok.

Procjenjuje se da bi oko 2.700 stari(ji)h podstanara moglo preseliti u manji prostor, dok na drugoj strani oko hiljadu porodica bezuspješno traži četverosobne stanove. Poduzeće trenutno kontaktira potencijalne kandidate. Planirano je da projekt za sada traje 24 mjeseca i „obuhvati" 100 stanova.

Wohnbau Mainz od ovoga ne profitira u financijskom smislu. „To radimo jer kao komunalno poduzeće imamo i socijalni zadatak", dodaje Becker.

Ko „blokira" stambeni prostor?

Reiner Braun je pažljivo proučio model iz Mainza. On je predsjednik Upravnog odbora privatnog instituta Empirica iz Berlina koje se financira izradom studija za klijente kao što su banke, osiguravajuća društva, ministarstva i udruženja iz građevinskog sektora.

„Problem u svim atraktivnim velikim gradovima je što su postojeće stanarine, zbog regulacije cijena, daleko ispod stvarne tržišne vrijednosti", kaže Braun.

On kaže da ne ostaju samo seniori u starim stanovima, već i ljudi koji mijenjaju mjesto boravka. „Oni ne otkazuju stan jer se možda vrate nakon probnog rada u drugom gradu – tada više ne bi našli ništa pristupačno. Postojeći ugovori su postali neka vrsta vrijednosnih papira čija vrijednost sigurno raste", smatra Braun.

Braun spominje još jednu grupu koja doprinosi nestašici (pristupačnog) stambenog prostora: „To su ljudi preko 40 godina, često razvedeni, uglavnom urbani intelektualci, koji su u vezi, ali ipak žive odvojeno", objašnjava on.

Takvo kućanstvo može sebi priuštiti i dva stana ne samo zbog visokih prihoda, već prvenstveno zbog niskih stanarina po stari(ji)m ugovorima. Oboje znaju - u slučaju raskida više ne bi pronašli usporediv stan.

U modelu iz Mainza Braun zato ne vidi koncept za budućnost. „Za sudionike u procesu razmjene se to naravno isplati. Ali model se bori samo protiv simptoma, a ne protiv korijena problema".

Naprotiv: ako bi se ideja primijenila masovno, nedostajalo bi kapitala za novogradnju ili sanaciju, smatra stručnjak i ističe:

„Visoke stanarine kod novih ugovora imaju dva uzroka: visoke troškove i nestašicu. Za oboje su suodgovorni država i komune, jer one postavljaju pravila za gradnju i stalno ih zaoštravaju".

(Vijesti.ba)