Povlačite li se čim se zbližite: Zašto se bojimo bliskosti ili napuštanja

Psiholozi najčešće govore o četiri osnovna stila vezivanja. Tri se smatraju nesigurnim – anksiozni, izbjegavajući i dezorganizirani – dok je četvrti, sigurni stil, povezan sa stabilnijim i zdravijim odnosima.

Osoba s anksioznim stilom vezivanja može djelovati pretjerano vezano za partnera ili stalno tražiti potvrdu ljubavi. Iza takvog ponašanja često se krije strah od odbacivanja ili napuštanja.

Kod izbjegavajućeg stila osoba može djelovati hladno, zatvoreno ili emocionalno nedostupno. Distanca joj često služi kao način da se zaštiti od mogućeg povređivanja ili napuštanja.

Dezorganizirani, odnosno uplašeno-izbjegavajući stil, karakterizira smjenjivanje potrebe za bliskošću i povlačenja. Takav obrazac može dovesti do odnosa u kojem se osoba istovremeno približava partneru i pokušava pobjeći od njega.

Nasuprot tome, ljudi sa sigurnim stilom vezivanja uglavnom lakše uspostavljaju bliskost, komuniciraju o svojim potrebama i osjećaju se sigurnije u odnosima.

Stil vezivanja nije nepromjenjiv

Iako se često smatra da se stil vezivanja formira u djetinjstvu i ostaje isti cijeli život, stručnjaci naglašavaju da se on može mijenjati.

Porodična terapeutkinja Rachel Goldberg objašnjava da se promjene mogu dogoditi u različitim životnim fazama. Dijete koje je imalo siguran odnos sa roditeljima, naprimjer, nakon traumatičnog događaja poput smrti roditelja ili velikih promjena u porodici može razviti nesigurniji obrazac.

Promjene su moguće i u odrasloj dobi. Stabilan i siguran partnerski odnos može biti ozbiljno narušen ako, naprimjer, jedan od partnera razvije problem sa zloupotrebom supstanci ili se njegovo ponašanje značajno promijeni.

S druge strane, osoba koja je razvila nesiguran stil može vremenom izgraditi sigurniji način povezivanja. Za to je, međutim, potreban svjestan rad na vlastitim obrascima ponašanja.

Psihologinja Caitlin Kivet navodi da prepoznavanje vlastitih emocionalnih reakcija predstavlja važan prvi korak. Kada osoba shvati zašto reaguje na određeni način, može početi razvijati zdravije obrasce.

Ovaj proces poznat je kao stečeno sigurno vezivanje. Podrazumijeva učenje zdravih granica, razvijanje nezavisnosti, ali i sposobnosti da se ostane blizak drugoj osobi bez pretjeranog straha od gubitka.

Šta utiče na naš stil vezivanja?

Način na koji se povezujemo s drugima prvenstveno se razvija kroz najranije odnose s roditeljima ili starateljima. Kasnije na njega utiču prijateljstva, partnerski odnosi i druga važna životna iskustva.

Među faktorima koji mogu utjecati na promjenu posebno se izdvajaju:

Odnosi s drugima – stabilni i podržavajući odnosi mogu pomoći u razvijanju osjećaja sigurnosti, dok nestabilni odnosi mogu pojačati nesigurnost.
Samosvijest – važno je prepoznati vlastite emocionalne reakcije i razumjeti iskustva koja su ih oblikovala.
Nove vještine – zdrava komunikacija, postavljanje granica, prepoznavanje emocija i njihova regulacija mogu pomoći u promjeni obrazaca.
Traumatska iskustva – teški događaji mogu promijeniti način na koji doživljavamo bliskost i sigurnost.

Šta kažu istraživanja?

Promjenama stilova vezivanja bavila su se brojna istraživanja. Jedno od poznatijih je Minnesota Longitudinal Study of Risk and Adaptation, dugoročni istraživački projekt koji prati razvoj ljudi od ranog djetinjstva.

Istraživanja ukazuju na to da stil vezivanja kod mnogih ljudi ostaje relativno stabilan, ali i da značajni životni događaji mogu dovesti do promjena. Gubitak roditelja, zlostavljanje i druga traumatična iskustva mogu imati snažan utjecaj na način na koji osoba kasnije doživljava bliske odnose.

To znači da rana iskustva imaju važnu ulogu, ali ne određuju nužno cijeli naš život.

Kako razviti sigurniji stil?

Prvi korak je prepoznati vlastiti obrazac. Važno je obratiti pažnju na to kako reagujemo kada se osjećamo ugroženo, odbačeno ili emocionalno udaljeno od partnera.

Terapija može biti od velike pomoći jer pruža prostor za razumijevanje tih obrazaca, ali i mogućnost da osoba iskusi odnos koji je stabilan, predvidljiv i podržavajući.

Sigurnost se može razvijati i kroz kvalitetne odnose s ljudima koji imaju stabilan stil vezivanja. Kroz takve odnose učimo kako izgleda zdrava bliskost, kako postaviti granice i kako zajedno s drugom osobom regulirati teške emocije.

Na razvoj sigurnijeg odnosa prema sebi i drugima mogu utjecati i jačanje samopouzdanja, postavljanje realnih ciljeva, razvijanje emocionalne komunikacije, zahvalnost i spremnost da pomognemo drugima.

U osnovi, cilj je izgraditi osjećaj unutrašnje sigurnosti i smanjiti stalni strah od odbacivanja.

Promjena zahtijeva vrijeme

Promijeniti stil vezivanja nije jednostavno, posebno zato što su mnogi obrasci nastali još u djetinjstvu i tokom godina postali nam poznati. Zbog toga osoba ponekad može nesigurno ponašanje doživljavati kao nešto potpuno normalno.

Dodatni problem može nastati kada nesvjesno biramo partnere čije ponašanje podsjeća na obrasce iz porodice u kojoj smo odrasli. Na taj način možemo ponavljati iste obrasce, čak i kada svjesno želimo drugačiji odnos.

Čak i nakon značajnog napretka, stari strahovi mogu se povremeno vratiti. Teška životna situacija, bolest partnera ili strah od gubitka mogu ponovo aktivirati ranije obrasce.

Ipak, povratak tih osjećaja ne znači da je sav napredak izgubljen. Ključna razlika je u tome što s vremenom možemo naučiti prepoznati vlastite reakcije, razumjeti odakle dolaze i drugačije odgovoriti na njih.

Siguran stil vezivanja zato nije nešto što se nužno dobije jednom za sva vremena. Za mnoge ljude on je proces učenja kako istovremeno biti blizak s drugima, sačuvati vlastite granice i osjećati se sigurno u odnosima.

(Vijesti.ba)