Potresna svjedočenja o zločinu u Biljanima: "Muške stavljaju dva po dva..."

Safija Botonjić kazala je da je sa suprugom i petoro djece živjela u zaseoku Botonjići i da su od aprila živjeli u strahu.

“Prolazila je srpska vojska, pucali su. Nismo se smjeli kretati”, navela je svjedokinja.

Ona je kazala da je njen suprug Hamo s drugim muškarcima odveden i maltretiran u Ključu, a poslije dva dana se vratio. Navela je da je muž teško ranjen kada je s još nekoliko mještana poslat da doveze traktor koji su prethodno sakrili i kada je eksplodirala bomba.

Kazala je da je suprug prebačen u Banjaluku i operisan, a potom odveden na Manjaču. Navela je da su im u selu uzeli kravu, te da su dolazili pojedinci koji su ih maltretirali i spominjali ubijanje muških i paljenje kuća.

Botonjić je ispričala da su 10. jula ujutro došli srpski vojnici i istjerali ih iz kuća u jednu garažu, pri tom odvajajući muškarce.

“Muške stavljaju dva po dva, ruke na leđa, glavu dole”, prisjetila se svjedokinja.

Dodala je da je poslije čula da su svi pobijeni u Biljanima, a među odvedenim su bili i njen svekar i dva djevera.

Ona je kazala da je s petoro djece, starosti od dva i po mjeseca do osam godina, otišla iz svoje kuće, koja je poslije zapaljena kao i druge kuće. U tom periodu, kako je navela, vidjela je kako jedan čovjek gori u štali. Ispričala je da je boravila u jednoj praznoj kući u Sanici nakon što su joj u policiji rekli da može da se useli, a na kraju je s ostalim narodom otišla prema Travniku. Napomenula je da je prethodno potpisala da se odriče imovine.

Jovi Kevcu, Braci Mariću, Draganu Vukiću, Ranku Samardžiji, Savi Jokiću, Miši Adamoviću i Miloradu Kaurinu, nekadašnjim pripadnicima Saničkog bataljona i policije u Ključu, na teret je stavljeno da su učestvovali u širokom i sistematskom napadu u okviru kojeg je 10. jula 1992. ubijeno 250 muškaraca bošnjačke nacionalnosti iz sela Biljani.

Hamo Botonjić posvjedočio je da od aprila nije mogao ići na posao u Sanici zbog punktova srpske vojske i pucnjave. On je kazao da je s drugim muškarcima u maju odveden u policiju u Ključu gdje su udarani i maltretirani.

Ispričao je da su ih poslije dva dana povezli kućama i da je autobus zaustavila vojska, te da je vidio Ranka Samardžiju, njegovog oca Marka, te Jugoslava Kovačevića i njegovog brata. Naveo je da su pucali.

On je kazao da je 23. juna teško ranjen u eksploziji bombe kada je s ostalim poslat da izvuče traktor koji su s drugim vozilima sakrili u šumi. Rekao je da je operisan u Banjaluci i odatle prebačen na Manjaču dok mu još nisu bili skinuli konce.

Poslije je čuo za odvođenje i ubistva ljudi u Biljanima, među kojima su bili njegov otac i dva brata.

“Pedeset i osam Botonjića je ubijeno u Biljanima”, rekao je svjedok.

Na pitanje branioca Sime Tošića da li ga je neko maltretirao dok nije ranjen, svjedok je rekao da jeste. Kazao je da nije lično vidio nijedno ubistvo, te da je siguran da je srpska vojska postavila bombu od koje je ranjen.

Branilac Saša Dakić predočio je svjedokov iskaz iz istrage u kojem se navodi da je kada je zaustavljen autobus vidio Mileta Samardžiju i Jugoslava Kovačevića, koji su zapucali. Na konstataciju branioca da tada nije spomenuo Ranka Samardžiju, svjedok je rekao da optuženi jeste tu bio, kao i njegov otac, te da se možda nije sjetio odmah.

Optuženi Samardžija je kazao da on nije bio tu i da je nosio plavu uniformu, a da je njegov otac bio 1925. godište.

Nastavak suđenja biće naknadno određen.

(Vijesti.ba)