Žene koje još uvijek čekaju

Kiša u Tuzli nije pala dugo. Danas su se oblaci nadvili nad gradom, kao da su i oni odlučili nakratko zastati iznad Trga slobode.

A na Trgu žene Srebrenice.

Više od 300 puta okupile su se u Tuzli. Uvijek zbog istog. Zbog istine.

Prvi protest održan je davne 1997. godine. Od tada, svakog mjeseca, osim jula, dolaze u Tuzlu. Jedanaestog. U podne.

Imaju ovdje i svoj trg. Trg žrtava genocida u Srebrenici.

Danas je bilo kao i svih prethodnih godina. Peškiri sa imenima članova porodica bili su poredani na Trgu. Imena djece, muževa, braće, roditelja. Imena onih čiji su životi prekinuti, a čije porodice još uvijek traže odgovore.

A onda je počela kiša.

Polako su skupljale peškire. Kao da sklanjaju uspomene od kiše. Kao da se i poslije toliko godina neke stvari moraju čuvati od svega što može da ih pokvasi, izbriše ili odnese.

Tuzla je jedanaestog u podne uvijek tužan grad.

Među ženama je i Sadeta Salihović.

Posebna je to sorta žene.

Ima 73 godine, uskoro će 74, ali joj na energiji mnogi mogu pozavidjeti. Pa i ja.

Trči ona Trgom, raspoređuje žene, djecu, pazi da sve bude kako treba. Čovjek bi rekao da joj je dvadeset manje.

Sadeta nije iz Srebrenice. Iz Zvornika je. Udala se u Liplje. Tamo je proživjela mladost, ali i teror logora. Zajedno sa djecom bila je zatvorena.

Taj dio priče najteže govori.

Knedla u grlu veća je od Trga slobode.

Kaže da pati i danas.

Ja joj vjerujem.

Sahranila je mnogobrojne članove porodice, a još uvijek traga za majčinim posmrtnim ostacima.

Kaže da je danas Liplje prazno mjesto. Bez života. Bez ljudi.

„Ja odem u moje Liplje, nema nigdje nikoga. Ni Srbina, ni Roma, ni muslimana. Može samo doći i napraviti požar, ko hoće. Ubiti više nemaju koga. Ja sam skoro mrtva i ovako“, priča Sadeta u jednom dahu.

I možda je upravo u toj rečenici najviše od svega.

Ne samo ono što je bilo, nego i ono što je ostalo.

Prazna mjesta.

Prazne kuće.

I ljudi koji su otišli.

Porodice su ponovo uznemirene nakon posljednjih prizora veličanja ratnog zločinca. Čovjeka osuđenog za genocid koji je, nakon smrti, ispraćen uz poruke kakve porodice žrtava nikada neće moći razumjeti.

Okupljene majke kažu da mu ne žele ni ime spominjati.

Nura Begović bila je svjedok u Hagu. Ali svjedok je i svega onoga što je ostalo iza rata.

„Svjedoci su naši najmiliji i iskomadana tijela. Koliko nam se sada uzdrmaju rane. Meni se ježi kosa na glavi kada pomislim da sam našla podlakticu od brata u trenerci.“

Teško je na ovo bilo šta dodati.

Možda i ne treba.

Jer postoje rečenice koje ne traže objašnjenje.

Na Trgu su danas bile i mlađe generacije. Dolaze, slušaju, daju podršku.

I možda je baš zbog njih važno pitati se šta će biti sutra.

Šta ostavljamo djeci ako im istovremeno govorimo da je zločin zločin, a onda gledamo kako se zločinci veličaju?

Kakvu empatiju može imati dijete koje odrasta uz priče o komšiji kao neprijatelju?

Hoće li sutra poštovati čovjeka koji se drugačije zove, drugačije moli ili drugačije pamti rat?

Ne znam.

I ne znam da li na pitanje može li na ovim prostorima biti bolje majke uopće imaju odgovor.

Kažu samo da svako ko promoviše mržnju i zločin treba biti kažnjen.

Sadeta ponovo govori.

„Interesuje me ova omladina, žao mi je što odrasta u mržnji. Za mene me nije briga, ja sam svoje završila.“

Možda je to i najteži dio svega što sam danas čuo.

Ne zato što Sadeta govori o sebi.

Nego zato što govori o onima koji dolaze poslije nje.

O djeci koja nemaju ništa sa ratom, a ipak nasljeđuju njegove posljedice.

Majke Srebrenice godinama dolaze na isti trg. Nose ista imena, iste fotografije, ista sjećanja.

I još uvijek traže svoje mrtve.

Neke su umrle ne dočekavši da pronađu kosti svojih najmilijih. Neke su otišle ne znajući gdje im je grob djeteta, muža, brata, oca.

A opet, kada ih čovjek sluša, u njihovim riječima ima više tuge nego mržnje.

Možda je to njihova najveća pobjeda.

Ne to što su zaboravile.

Nisu.

Nego to što, uprkos svemu što im je učinjeno, nisu postale ono protiv čega se cijeli život bore.

Kiša je danas padala na Trgu slobode.

Žene su pokupile svoje peškire.

Trg je ostao prazan.

Do narednog jedanaestog.

I opet će Tuzla tada biti tužan grad.

Ali će, valjda, barem na nekoliko minuta, biti i grad koji pamti.

V. M.
(Vijesti.ba)