"Nisam mogla prepoznati svog dečka": Kako sam otkrila da imam sljepoću za lica

Jednom prilikom nije uspjela prepoznati ni vlastitog dečka kada su se slučajno sreli u supermarketu.

"Bili smo zajedno oko šest mjeseci kada smo se slučajno sreli u supermarketu. Dok smo prolazili jedno pored drugog između polica s pahuljicama, nisam imala pojma ko je on. Sjećam se da sam se uznemirila jer mi je prišao tako blizu, sve dok nije progovorio i dok nisam prepoznala njegov glas. Ne moram posebno naglašavati da nije bio oduševljen cijelim iskustvom. Ali za mene je to bilo sasvim normalno. Oduvijek mi je bilo teško prepoznavati lica, bez obzira na to koliko dobro poznajem neku osobu", navela je Steel.

Njenu priču prenosimo u cijelosti.

"Zbog toga sam se u sklopu BBC-jevog podcasta CrowdScience odlučila testirati na sljepoću za lica, odnosno prozopagnoziju, stanje u kojem ljudi imaju problema s prepoznavanjem lica.

Šta izaziva sljepoću za lica?

Stručnjaci kažu da je sljepoća za lica mnogo češća nego što većina ljudi misli i da pogađa otprilike jednu od 50 osoba.

U nekim slučajevima stanje se razvije nakon povrede mozga, naprimjer nakon moždanog udara.

Međutim, „ne susrećemo baš mnogo ljudi koji na taj način razviju sljepoću za lica“, ističe profesorica Sarah Bate, psihologinja sa Univerziteta u Bournemouthu u Velikoj Britaniji.

Mnogo je češće da ljudi poteškoće imaju od najranijeg djetinjstva, što je poznato kao razvojna ili urođena prozopagnozija.

Vjeruje se da ovaj oblik može biti nasljedan, što ukazuje na moguću genetsku vezu, iako tačan gen koji je odgovoran za to još nije poznat.

„Nikad nije tako jednostavno da postoji samo jedan gen“, kaže Bate.

„Obično je riječ o mnogo složenijoj interakciji genetskih faktora i faktora iz okoline.“

Bate smatra da bi rana vizuelna iskustva mogla imati određenu ulogu.

Neki ljudi sa sljepoćom za lica opisuju periode u djetinjstvu kada im je vid bio narušen ili neuobičajen.

„Mogu postojati kritične faze razvoja koje su važne za učenje prepoznavanja lica“, kaže ona.

„Ako dijete nije dobilo naočale kada su mu bile potrebne ili ako je rođeno s kataraktom koja utiče na vid, to bi moglo narušiti taj proces.“

Meni to ima savršenog smisla.

Imala sam određenih problema s vidom kao malo dijete, ali nikad nisam povezivala činjenicu da sam morala nositi povez preko oka kada sam imala osam godina s problemima koje sam kao odrasla osoba imala u prepoznavanju svog tadašnjeg dečka.

Postoje i dokazi koji ukazuju na to da bi drugi faktori mogli imati ulogu.

„Znamo, naprimjer, iz poremećaja iz spektra autizma, kada nekim ljudima nije ugodno uspostavljati kontakt očima, da veliki broj ljudi s tim stanjima također ima probleme s vještinama prepoznavanja“, kaže Bate.

Djeca koja odrastaju uz ograničene društvene kontakte također bi kasnije u životu mogla imati poteškoća s prepoznavanjem lica, dodaje ona.

Slabija povezanost

Prepoznavanje poznatog lica može izgledati kao nešto što većina ljudi radi bez ikakvog napora, ali neuroznanstvenici tvrde da se ono oslanja na složen niz procesa u mozgu.

„Imamo posebno moždano kolo za prepoznavanje lica“, kaže profesorica Zaira Cattaneo, neuroznanstvenica sa Univerziteta u Bergamu u Italiji, koja istražuje percepciju lica.

„Sve počinje u stražnjem dijelu mozga, u senzornim regijama“, koje su se razvile tako da budu „izuzetno selektivne kada su u pitanju lica“.

Ta regija, poznata kao potiljačni režanj, sadrži primarni vizuelni korteks, gdje se vizuelne informacije prvo primaju i tumače.

Vizuelne informacije potom putuju do regije mozga koja se naziva temporalni korteks, gdje se proces prepoznavanja produbljuje.

„U toj fazi ne samo da prepoznajete lice već također znate je li vam lice poznato“, kaže Cattaneo.

„Možete mu dodati ime i sve semantičke i biografske podatke o toj osobi.“

Posljednja faza uključuje prefrontalni korteks, područje povezano sa svjesnim razmišljanjem i donošenjem odluka, gdje „praktično svjesno predstavljamo lice, jer većina senzorne obrade nije svjesna“.

Naučnici poput Cattaneo vjeruju da gotovo trenutno prepoznavanje lica ne zavisi samo od pojedinačnih regija mozga već i od toga kako one međusobno sarađuju.

Ljudi sa sljepoćom za lica „mogu imati slabiju povezanost između dijelova tog kola za lica“, kaže ona.

Poznata lica

Dokazi ukazuju na to da s godinama možemo imati sve više problema s prepoznavanjem lica, i to ne samo zbog općeg slabljenja pamćenja.

Cattaneo objašnjava da regije mozga koje učestvuju u ovom procesu s vremenom postaju manje selektivne kada su u pitanju poznata lica.

Dakle, bez obzira na to jeste li se, poput mene, s tim problemima borili od mladosti ili ne, „svi bismo mogli imati slabiju sposobnost prepoznavanja lica kako starimo“, kaže ona.

Ali moje probleme sa sljepoćom za lica definitivno ne uzrokuje starenje.

Imam ih otkad znam za sebe.

Zato sam bila veoma zadovoljna kada mi je Bate ponudila da me testira kako bismo vidjele ispunjavam li zvanične kriterije.

Test je počeo upitnikom o mojim svakodnevnim iskustvima s licima.

Ocjenjivala sam koliko se slažem ili ne slažem s tvrdnjama poput one da često ne prepoznajem ljude ili da imam problema identificirati osobe kada nose sličnu odjeću.

Potom sam odgovarala na pitanja o tome koliko često doživljavam simptome sljepoće za lica.

Na kraju sam uradila test prepoznavanja poznatih lica, tokom kojeg mi je prikazan niz veoma poznatih osoba, a ja sam trebala odlučiti je li mi svako od tih lica poznato.

Bila sam veoma zadovoljna što sam prepoznala Sir Davida Attenborougha, britanskog prirodnjaka, ali su mi zato promakli Sir Paul McCartney iz Beatlesa, holivudski glumac Tom Hanks i bivši britanski premijer Tony Blair.

Kao što se moglo očekivati, ispunila sam kriterije za sljepoću za lica.

Nije bilo nikakvo iznenađenje, ali mi je zvanična dijagnoza donijela određenu utjehu.

Treniranje mozga?

Vjerovatno je riječ o nečemu što ću imati do kraja života, iako naučnici sada istražuju može li se moždana mreža za prepoznavanje lica aktivno poboljšati.

Neuroni u mozgu često se aktiviraju zajedno u sinhroniziranim obrascima koji se nazivaju oscilacije.

„Praktično možemo trenirati mozak da oscilira na frekvenciji koja je povezana s efikasnom percepcijom“, kaže Cattaneo.

Ona proučava korištenje slabe, neinvazivne električne struje koja se pušta kroz kožu glave kako bi se neuroni podstakli na sinhronizaciju.

Rani rezultati ukazuju na to da bi ova metoda mogla pomoći u prepoznavanju lica, ali Cattaneo upozorava da ne treba imati prevelika očekivanja.

„Ponekad postoji rizik da ljudi počnu koristiti te tehnike misleći da su čudesne“, kaže ona.

„Efekti koje vidimo možda su samo dva ili tri posto za određeni zadatak ili postanete brži za nekoliko milisekundi.“

Bate kaže da su pokušaji treniranja prepoznavanja lica, slično općim vježbama za treniranje mozga, imali vrlo ograničen uspjeh.

„Uradite stotine ponavljanja određene stvari. Isprobali smo takav pristup i kod odraslih i kod djece, s prilično skromnim uspjehom, iskreno.“

Umjesto toga, predlaže fokusiranje na praktične načine suočavanja sa svakodnevnim životom, uz strategije koje se manje oslanjaju na prepoznavanje lica, a više na planiranje unaprijed u društvenim situacijama.

„Mnogi ljudi će često dogovoriti veoma konkretno mjesto susreta, tako da tačno znaju gdje će biti, i trebaju biti sigurni da će stići prvi“, predlaže ona.

Naučila sam prepoznavati ljude obraćajući pažnju na male detalje. Da li neko hoda na posebno karakterističan način?

Ima li prepoznatljiv glas?

Ili neko uvijek nosi veoma specifičan ruž?

To je strategija suočavanja koja mi dobro služi, ali nosi i određene rizike.

Ako se neko ošiša, ponovo sam na početku", ispričala je Steel.

(Vijesti.ba)