Petnaest mrtvih, sedam optuženih i vječno pitanje: Da li su morali umrijeti?

Sada, gotovo deset mjeseci nakon požara u Domu penzionera Tuzla, Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona podiglo je optužnicu protiv sedam osoba.

Sedam.

I nije ovdje najvažnije samo ko su oni. Mnogo je važnije šta se, prema navodima Tužilaštva, nije uradilo.

Ali, ko su ljudi protiv kojih je optužnica podignuta?

Optuženi su bivši direktor Doma penzionera Tuzla Mirsad Bakalović (50), Zinaida Razić Halilović (47), šefica jedne službe u Domu koja je, prema navodima Tužilaštva, po nalogu direktora faktički obavljala poslove organizacije rada i rasporeda zaposlenika, a bila je i članica Upravnog odbora, te Mustafa Azabagić (67), koji je obavljao poslove referenta protivpožarne zaštite i zaštite na radu u Domu.

Optuženi su i Nedim Džambić (70), Mirsad Zukančić (69) i Jasmin Softić (37), odgovorne osobe iz firme „Inproz“ Tuzla, koje su bile članovi stručnog tima prilikom izrade Procjene ugroženosti od požara za Dom penzionera Tuzla iz 2021. godine, kao i Ibrahim Sarajlić (56), inspektor za zaštitu od požara u Kantonalnoj upravi civilne zaštite Tuzlanskog kantona.

Svi su, prema optužnici, imali svoje propisane obaveze i ovlaštenja.

I upravo zato je pitanje odgovornosti toliko važno.

Nisu obezbijeđene propisane mjere zaštite od požara. Nije uspostavljen adekvatan nadzor nad nepokretnim i teško pokretnim korisnicima. Nije obezbijeđen odgovarajući raspored korisnika prema njihovom zdravstvenom stanju. Nije postojao adekvatan sistem prevencije. Nije bilo dovoljno ranog otkrivanja požara i ugljen-monoksida. Nije bilo adekvatnog odvođenja dima i toplote.

A u toj zgradi živjelo je 180 ljudi.

Od njih 110 teško bolesnih, nepokretnih ili osoba sa invaliditetom.

Ljudi koji nisu mogli sami pobjeći od požara.

Ljudi koji su morali vjerovati onima čiji je posao bio da ih štite.

I tu dolazimo do najtežeg pitanja ove tragedije.

Kako je moguće da ustanova u kojoj žive posebno ranjivi ljudi godinama funkcioniše sa tolikim propustima?

Kako je moguće da se zna da je riječ o objektu visokog rizika od požara, a da se ne uradi sve što zakon i struka nalažu?

Kako je moguće da postoje procjene, pravilnici, službe, odgovorne osobe, inspektori i stručni timovi, a da na kraju, kada izbije požar, ljudi ostanu zarobljeni u dimu?

To nisu pitanja za emociju. To su pitanja za sud. Ali i za cijelo društvo.

Jer ako je tačno ono što stoji u optužnici, onda Dom penzionera nije bio samo mjesto u kojem se dogodila tragedija. Bio je mjesto u kojem su godinama postojale obaveze koje neko nije izvršavao.

A posljedica nisu bile neispravne procedure.

Posljedica su bili mrtvi ljudi.

Petnaest njih.

Požar je izbio 4. novembra. Vatra je možda počela u jednoj sobi. Ali prema optužnici, tragedija nije počela tog dana. Ona je počela mnogo ranije.

Svaki put kada je neko vidio problem i nije reagovao. Svaki put kada je neko znao za obavezu, ali je nije ispunio. Svaki put kada je papir bio važniji od čovjeka.

Naravno, optužnica nije presuda. O krivici će odlučivati sud.

Ali javnost ima pravo pitati ko je sve bio odgovoran da tih 15 ljudi te noći bude sigurno.

Tužilaštvo kaže da ima oko 1.000 materijalnih dokaza i dokumentacije, brojna stručna vještačenja i nalaze sudske medicine koji povezuju smrt 15 korisnika sa gušenjem ugljen-monoksidom ili drugim komplikacijama izazvanim požarom.

Sada je red na sud.

Da utvrdi činjenice.

Da utvrdi odgovornost.

I da odgovori na pitanje koje porodice stradalih vjerovatno nose sa sobom od 4. novembra prošle godine:

Da li su njihovi najmiliji morali umrijeti?

Ako jesu postojale mjere koje su mogle spriječiti tragediju, a nisu provedene, onda ovo nije samo priča o požaru.

Ovo je priča o odgovornosti.

O sistemu.

O ljudima kojima je neko bio dužan pružiti sigurnost.

I zato petnaest mrtvih ne smije ostati samo broj u jednoj optužnici.

Jer kada institucija zaboravi da iza propisa, procjena i izvještaja stoje ljudi, onda cijena tog zaborava može biti život.

U Domu penzionera Tuzla cijena je bila petnaest života.

V. M.
(Vijesti.ba)