Biljana Plavšić je među srpskom političkom elitom slovila za "najboljeg Srbina"

U tekstu se, kroz hronologiju političkog angažmana Biljane Plavšić, analiziraju njeno pristupanje Srpskoj demokratskoj stranci, djelovanje u institucijama Bosne i Hercegovine, veze s političkim i vojnim strukturama bosanskih Srba, kao i njen angažman u ratnoj propagandi i mobilizaciji. Autor se posebno osvrće na dokumente, stenograme i druge izvore koji govore o njenoj ulozi u ključnim događajima od 1991. do 1995. godine, te na kasniji proces pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

U nastavku prenosimo integralno autorski tekst Edina Omerčića, objavljen na portalu Historiografija.

"Biljana Plavšić, koja je umrla u Beogradu 1. oktobra 2026., do osnivanja SDS u julu 1990. godine nije se bavila politikom. Bila je religiozna, pobožna osoba. U Srpsku demokratsku stranku pristupa iz „antikomunističkih pobuda“ opčinjena pojavom i govorima narodnog tribuna Jovana Raškovića koji je osnovao sličnu stranku u Hrvatskoj, a Srbe smatrao posebnim narodom koji je „od boja na Kosovu do danas“ bio izložen stradanju, raseljavanju, mukama, uništavanju i nepravdi koju je krajem 20. stoljeća trebalo početi ispravljati. Biljana Plavšić je u njemu vidjela ne samo političkog istomišljenika, već i srodnu osobu s kojom se mogla u potpunosti poistovijetiti, dok je u njegovom djelovanju osjetila „čestitost, srpstvo i demokratiju“ - kvalitete za koje se nadala da će biti prisutne i u političkoj stranci.

Od 1. januara 1991. godine zasnovala je radni odnos u Predsjedništvu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Članovi Predsjedništva iz reda srpskog naroda, Plavšić i Koljević, zastupali su centralističke stavove kakve su na saveznom, jugoslavenskom političkom polju, zastupala rukovodstva Crne Gore, Srbije i autonomnih pokrajina. Politizacijom pitanja regionalizacije Bosne i Hercegovine od kraja aprila 1991. godine, Plavšić i Koljević su učestvovali u pokretanju napada na ustavno-pravni sistem i politički subjektivitet Bosne i Hercegovine. Javno razmimoilaženje sa ostalim članovima bosanskohercegovačkog Predsjedništva, iskazivanje dijametralno suprotnih političkih projekcija vezanih za rješavanje jugoslavenske krize, te prve znakove budućeg konačnog napuštanja ove državne institucije, članovi Predsjedništva iz reda srpskog naroda SU počeli ispoljavati tokom marta 1991. godine, kada je planirano uvođenje vanrednog stanja u Jugoslaviji.

Nepristajanjem na ponude službenog Beograda, bosanskohercegovačke institucije su bile suočene sa daljnjim rasparčavanjem teritorija i osnivanjem tzv. srpskih autonomnih oblasti. Telefonski razgovor Biljane Plavšić i Radovana Karadžića vođen 26. augusta 1991. godine potvrđuje da je tada već postojala ideja o organiziranju „svesrpskog referenduma“, a koji je morao sačekati, za srpske interese, pogodan politički trenutak, te je na nivou Bosne i Hercegovine bio održan kao Plebiscit srpskog naroda tokom novembra 1991. godine.

„[...] B [Plavšić]: [...] Da vam kažem, ovaj, Radovane ja imam nekoliko sugestija i ne, jednu stvar s vama bi trebala da raspravim, ali ne mogu preko telefona.

R [Karadžić]: Aha!

B: A neke sugestije imam, ne znam ni ja, nisam s nikim razmi... ovaj razmijenila ta mišljenja, čekala sam vas da vidim. Jeste li vi ikada razmišljali o svesrpskom referendumu?

R: Pa razmišljamo i o tome, ali ovaj juče smo bili dugo u razgovorima sa ovim. Oni sada povlače vide šta bi to izazvalo haos i rat u Bosni i Hercegovini, pa se, pa povlače taj, sami neka dođu na te ideje. Sami neka dođu na te ideje. Ja sam im rekao, ima, ima li Hrvatska referendum, pa sad ima, dum, dum.

B: Znate šta ja sam mislila, al' ne ne na nivou ovaj Bosna i Hercegovine!

R: Znam, znam, znam, znam, znam!

B: Nego, opšti referendum!

Biljana Plavšić je istovremeno i paralelno djelovala i u skupštini srpskog naroda, kao i u Predsjedništvu SR Bosne i Hercegovine. Diskusije, pitanja i probleme, koji su rješavani na sjednicama Predsjedništva SR BiH, ona je dalje tumačila poslanicima na sjednicama skupštine srpskog naroda. Nakon održavanja referenduma građana 29. februara i 1. marta 1992. u Sarajevu su u organizaciji Kriznog štaba SDS-a preko noći podignute barikade u skladu sa prijetnjama Radovana Karadžića. Unatoč tome što je u javnosti nastojala umanjiti vlastitu ulogu tokom martovskih barikada, podignutih kako bi se spriječila realizacija političkih odluka koje su bile implicirane glasanjem na referendumu, stenogrami presretnutih razgovora dokazuju suprotno. Ona je tokom 2. marta bila na stalnoj vezi i sa Rajkom Dukićem - direktorom d.d. „Boksit“ iz Milića, preko koje je financirao rad Srpske demokratske stranke i predsjednikom Kriznog štaba SDS-a koji je bio smješten u Holiday Innu, a koji je rukovodio akcijom postavljanja barikada, kao i sa Radovanom Karadžićem.

Nakon upada Arkanovih jedinica u Bijeljinu, protjerivanja nesrpskog stanovništva i pokolja civila početkom aprila 1992. godine, Plavšić je u Bijeljini boravila u svojstvu člana jedne mješovite delegacije koja se sastala sa Željkom Ražnjatovićem-Arkanom. Očarana njegovom fizičkom pojavom i vojničkim autoritetom, u javnosti je uz ostale članove ove delegacije, iznosila informacije koje upućuju na zaključak da je u Bijeljini sve bilo u najboljem redu te je optuživala sarajevsku televiziju za iznošenje neistina, dezinformacija koje imaju stvarati paniku među stanovništvom Bosne i Hercegovine.

Članovi Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Biljana Plavšić i Nikola Koljević su između 8. i 9. aprila 1992. godine podnijeli ostavke na ove dužnosti.

Na Palama je Plavšić boravila do kraja 1992. godine, početkom 1993. je odselila u Beograd iz kojega djeluje sve do Miloševićeva uvođenja sankcija Republici srpskoj. Sredinom 1994. godine napušta Beograd i odlazi u Banja Luku. Na sjednici Narodne skupštine srpske republike, 12. maja 1992. godine, položila je zakletvu te izabrana u Predsjedništvo koje su pored nje činili Radovan Karadžić i Nikola Koljević.

Ona je među srpskom političkom elitom slovila za „najboljeg Srbina“ te je ispred Skupštine srpskog naroda, iako žena, bila predložena za osobu zaduženu za razvijanje odnosa sa Srpskom pravoslavnom crkvom i „desno orjentiranim Srbima“. Aktivno je radila na vojnoj mobilizaciji i propagiranju borbe „za srpstvo“ i pravoslavlje na prostoru tzv. srpske republike te je u tom smislu nakon Karadžićeva „poziva svim dobrovoljcima u srpskim zemljama i svim pravoslavnim zemljama“ uputila pismo na „sve adrese“ - „u Sovjetski Savez, otišla su i Šešelju i Arkanu i Joviću.“

Svoju moralno-propagandnu ulogu nastavila je i tokom boravka u Beogradu. Biljana Plavšić je u pozdravnom govoru na Kongresu srpskih intelektualaca 1994.. gotovo provocirala okupljene u Sava centru tako što je zazivala potencijalnog ratnika izražavanjem nade da će intelektualci na Kongresu imati barem približno hrabrosti kao „hrabri borci“, srpski vojnici na frontovima. Nastojala je postići solidarnost i jedinstvo između intelektualne i ratničke elite srpskog naroda, te je izrazila nadu da neće doći do podilaženja „malodušnosti pojedinih intelektualaca pesimistički nastrojenih koji neoprostivo rade na uspavljivanju srpskog naroda govoreći mu da još nije sazrelo vreme za ujedinjenje, da su to još daleke želje, da treba čekati, da se treba nekoga ustručavati. To može da ostavi pogrešan utisak o željama većine srpskog naroda i da razočara naše borce, koji ne žale svoje živote da bi se ostvario taj vekovni san Srba da žive u jednoj državi i da... stvore jednu demokratsku, naprednu i jedinstvenu srpsku zemlju.“

Posredstvom američke ambasade 22. decembra 2000. godine je Biljana Plavšić bila obaviještena da je protiv nje podnesena optužnica pred Sudom u Hagu. Na sastanku sa predstavnicima kancelarije tužilaštva u Banja Luci bila je upoznata sa činjenicama optužnice i detaljima predaje, te je dogovoreno da se ispoštuje njena želja da se čin predaje održi nakon Božića, budući je vjernica i planirala je da blagdan provede u krugu bratove porodice u Beogradu. Nakon idiličnog praznika, sa banjalučkog aerodroma su je tokom 9. januara ispratili zvaničnici Republike Srpske. Na vojnom aerodromu u Mastrihtu Plavšić je uz advokate Simića i Branka Lukića, dočekao šef nizozemske vojne policije, a hapšenje je bilo samo formalno, bez pretresa i vezivanja ruku „lisicama“. Budući da se dobrovoljno predala Međunarodnom krivičnom sudu za bišu Jugoslaviju, bila je pošteđena i suđenja. Na insistiranje njenih advokata, bila je smještena u Ševeningenu, gdje joj je bio obezbijeđen radni prostor za pripremu odbrane.

Prva optužnica protiv Biljane Plavšić iz aprila 2000. godine je bila zapečaćena sve do predaje optužene 10. januara 2001. godine. U Optužnici se Plavšić teretila za genocid po više tačaka, saučesništvo u genocidu, te za progone, istrebljenje, lišavanje života, deportaciju i nehumana djela, odnosno za zločine koji se karakteriziraju kao zločini protiv čovječanstva. U svom prvom pojavljivanju pred ovim sudom Biljana Plavšić je izjavila da nije kriva za zločine navedene u Optužnici. Vlada Srbije je na sjednici 30. marta 2001. godine usvojila zaključak kojim se u slučaju privremenog puštanja Biljane Plavšić iz zatvora na slobodu pružaju garancije Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju da će nadležni organi Republike Srbije postupati po svim nalozima nadležnog vijeća te je na taj način pokrenuta inicijativa koja je za cilj imala razmatranje mogućnosti privremenog puštanja Plavšić na slobodu. Privremeno je na slobodu puštena u Republiku Srbiju 29. augusta 2001., gdje je boravila sve do rasprave o kazni u decembru 2002. godine.

U zatvoru su nastali njeni memoari u kojima je nastojala opravdati svoju ulogu i djelovanje tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Osuđena je na 11 godina zatvora. Kaznu je izdržavala u zatvoru u Švedskoj. Puštena je na prijevremenu slobodu 2000. godine."

(Vijesti.ba)