Od teških sjećanja do dresa BiH: Emotivna posjeta porodicama Smajlović i Tahirović

Rat je rasuo Bošnjake širom svijeta, a fudbal ih je ponovo spojio, piše Sport Bladet.

Zinedin Smajlović – sin Srebrenice

U dnevnoj sobi porodice Smajlović nalazi se vitrina puna fudbalskih pehara. Na vrhu stoji stara fotografija u okviru u obliku srca.

„To je Denanin brat, Zijad. To je jedina fotografija koja nam je ostala. Sve ostale su uništene kada su zapalili kuću.“

Smajo Smajlović napustio je Srebrenicu sa 16 godina, dok je njegova supruga Denana morala pobjeći kada je imala manje od 12.

Njen brat Zijad imao je 24 godine kada je ubijen.

„Osam godina nismo znali šta mu se dogodilo. Kasnije smo čuli da je pokušao pobjeći kroz šumu. Zaustavili su ga i ubili. Prvo su ga upucali, a onda ostavili da umre.“

Zijad je bio među 600 prvih identificiranih žrtava Srebrenice koje su ukopane 2003. godine.

Gotovo tačno devet mjeseci kasnije, Denana i Smajo dobili su sina. Prvobitno su željeli da ga nazovu Zijad, po ubijenom ujaku, ali roditelji nisu mogli podnijeti pomisao da će ime stalno podsjećati na tragediju.

Zato je dobio ime po Smajinom omiljenom fudbaleru – Zinedineu Zidaneu.

Tako je rođen Zinedin Smajlović.

Danas je profesionalni fudbaler i član reprezentacije BiH. Kada se predstavio bosanskohercegovačkim novinarima, rekao je:

„Ja sam iz Srebrenice. Historija je takva kakva jeste i meni možda znači malo više nego drugima.“

Zinedin je odrastao u Švedskoj, ali je Srebrenica uvijek bila dio njegovog identiteta. Kao dječak je godinama igrao utakmice u majici na kojoj je pisalo:

„Srebrenica-Potočari. Nikada ne zaboravi. Never forget.“

Njegovi roditelji željeli su da njihova djeca znaju šta se dogodilo.

„Ako naša djeca ne bi znala kako smo živjeli i ako ne bi govorila naš jezik, osjećala bih da sam podbacila kao roditelj.“

Porodica gotovo svake godine učestvuje u Maršu mira, dugom više od 100 kilometara, rutom kojom su hiljade Bošnjaka pokušavale pobjeći iz Srebrenice.

Prije tri godine, upravo tokom marša, Zinedinov fudbalski život doživio je preokret. Nakon problema u AIK-u razmišljao je čak da prestane igrati fudbal i počne se baviti košarkom. Tada je saznao da ga želi italijanski Lecce.

„Pitala sam ga: 'Jesu li stvarno mislili na tebe? Nisu li pogriješili igrača?' A on je odmah rekao da ide, bez obzira na ugovor.“

Italija nije završila sportskim uspjehom kakvom se porodica nadala, ali je to bio početak profesionalne karijere. Uslijedili su povratak u Švedsku, Sandviken, Sandefjord, transfer u Olympiakos i poziv u reprezentaciju BiH.

Iako je ranije odigrao tri utakmice za švedsku U21 reprezentaciju, njegova porodica tvrdi da nikada nije bilo stvarne dileme.

„Nije birao protiv Švedske. Samo je čekao Bosnu. Od kada je bio mali znali smo: kada Bosna pozove – igrat će za Bosnu.“

Benjamin Tahirović – od Rinkebyja do Rome

Dvadesetak minuta hoda od porodice Smajlović nalazi se porodica Tahirović.

Adi Tahirović, danas 27-godišnjak, također je igrao fudbal, ali je njegov mlađi brat Benjamin stigao mnogo dalje.

Benjamin je odrastao u Rinkebyju i praktično je od prvih dana pratio starijeg brata na treninge.

Kada je imao samo pet ili šest godina, na jednom treningu je uzeo loptu, predriblao sve igrače, došao do gola, okrenuo se i krenuo nazad – pa ponovo sve predriblao i zabio.

Trener ga je pokušao staviti na gol.

Nije pomoglo. Čim bi lopta došla do njega, Benjamin bi ponovo krenuo u dribling.

Na kraju je dobio dozvolu da igra sa dvije-tri godine starijima.

Adi kaže da je već kada je Benjamin imao deset godina znao da će postati profesionalac.

„Nisam znao hoće li put biti lagan ili težak, ali znao sam da će uspjeti.“

Put je, međutim, bio veoma težak. Benjamin je morao napustiti AIK-ovu akademiju.

Adi smatra da je njegov brat ponekad bio procjenjivan i kroz mjesto iz kojeg dolazi.

„Ako je ispred njega bio neki Svensson, Benjamin je morao trenirati pet puta više i biti deset puta bolji. A ja sam znao da jeste toliko bolji.“

Nikada nije dobio poziv u švedske omladinske reprezentacije.

A onda, tokom zime 2020/21, stigla je vijest koja je sve promijenila.

Adi se vratio kući s treninga i zatekao roditelje i Benjamina kako nešto kriju.

Otac mu je rekao:

„On ide u inostranstvo.“

„Gdje?“

„U Romu.“

Adi je od djetinjstva bio veliki navijač Rome. Obožavao je Tottija, De Rossija, Contija, Salaha i Džeku.

„Srce mi je postalo toliko veliko da nije moglo stati u tijelo. Nisam želio plakati pred njima, ali čim sam zatvorio vrata sobe… suze su samo krenule.“

Benjaminu je trebalo manje od dvije godine da iz švedske treće lige stigne do Serie A. José Mourinho dao mu je debi pred više od 60.000 ljudi na Olimpijskom stadionu.

Za Adija je to bilo ostvarenje dječačkog sna.

„Cijeli život sam sanjao da odem na taj stadion. A onda gledam brata kako igra na istom terenu na kojem su igrale sve te legende. Bilo je kao film.“

Rinkeby, fudbal i Bosna

Braća su u Rinkebyju trenirala gdje god su mogla – na terenima, po snijegu, između zgrada.

Njihov otac insistirao je na disciplini i uvijek ih je nadgledao.

„Ponekad smo mislili da smo sami, a onda bismo iza ugla ugledali dim cigarete. Znali smo da je otac tamo i da nas prati.“

Za Adija je Rinkeby prije svega mjesto odrastanja i fudbala. Iako su neki njegovi školski prijatelji kasnije završili u kriminalu i nasilju, on se držao svog puta.

„Oni su imali svoje, ja svoje. Pozdravimo se i svako ode svojim putem.“

Nekoliko mjeseci nakon Benjaminovog debija u Romi stigao je poziv u reprezentaciju BiH.

Švedska je također pokušala da ga privoli, ali je Benjamin smatrao da je Bosna pokazala interes mnogo ranije.

Adi vjeruje da bi njegov brat svakako izabrao BiH.

„Kad god je Bosna igrala, kod nas je bila fešta. A Edin Džeko je za sve nas bio heroj. Ne samo heroj – kod nas je on predsjednik, statua, ulica, grad, država. On je cijela Bosna i Hercegovina.“

Benjamin i Džeko upoznali su se još u Romi i brzo zbližili.

„To što ne samo da igraju zajedno, nego što Edin stvarno voli mog brata… to je nevjerovatno.“

„Kao film?“

„Kao film.“

I onda – Svjetsko prvenstvo

Benjamin Tahirović je ovog ljeta nastupio u svim utakmicama Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu i postao prvi igrač sa Järvafälta koji je zaigrao na Mundijalu.

Adi je bio na tribinama.

Tokom intoniranja bosanskohercegovačke himne ogromni ekran na stadionu nekoliko sekundi prikazivao je samo Benjamina.

Adi se prisjetio njihovog djetinjstva, oca u bosanskom dresu, njih dvojice sa šalovima i kapama u bosanskim bojama.

„Morao sam staviti sunčane naočale.“

A onda je rekao sebi i bratu:

„Jebote, koliko si jebenо dobar.“

Nije uspio zadržati suze.

„Samo sam toliko ponosan na njega. To je bratska ljubav na drugom nivou. Brat zna da bih uradio sve za njega. Sve. Ako bi metak krenuo prema nama, ja bih ga primio da bi on mogao nastaviti život.“

Dvije porodice, jedna reprezentacija

Kod Smajlovića je na zidu dječačke sobe i dalje ogromna bosanska zastava.

Nakon Zinedinovog debija za reprezentaciju, porodica je danima dobijala poruke iz Bosne. Ali rodbina nije prvenstveno govorila o njegovom fudbalu, nego o onome što je govorio o Srebrenici.

Denana kaže:

„Za nas iz Srebrenice uvijek postoji strah da ćemo biti zaboravljeni, da će svijet prestati govoriti o genocidu. Zato nam je bilo važno da naša djeca nose našu historiju sa sobom.“

Njena kćerka Mejra studira kako bi postala profesorica historije i religije.

„To je jedan način. Zinedin igra fudbal. I to je drugi način da uradi istu stvar.“

Rat je Bošnjake rasuo širom svijeta, ali ih je reprezentacija ponovo spojila.

Benjamin Tahirović i Zinedin Smajlović odrasli su svega dvadesetak minuta hoda jedan od drugog. Rođeni su iste godine, njihove porodice se poznaju, zajedno su igrali kao djeca, bili u istoj generaciji AIK-a i kasnije prošli kroz Djursholm.

Sada će ponovo igrati zajedno – ovaj put u dresu Bosne i Hercegovine.

Prvi put kada su njihove porodice gledale Bosnu protiv Švedske bilo je 2010. godine. Švedska je pobijedila 4:2, a šestogodišnji Zinedin bio je potpuno neutješan.

Plakao je, psovao i nije mogao zaustaviti suze.

Jer ponekad je fudbalska utakmica samo utakmica.

A ponekad je u njoj cijela porodična historija – ponos, tuga, gubitak, pripadnost i nada.

(Vijesti.ba)