Nepoznata strana Haga: Satovi iz Srebrenice zaustavili se na dan masovnih pogubljenja

Usred zime 1994. godine, bivši australijski policajac Bob Reid izašao je iz aviona na vlažnu hladnoću Haaga u Holandiji.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) tek je bio osnovan Rezolucijom 808 Vijeća sigurnosti UN-a kao diplomatski eksperiment kojim se nastojalo odgovoriti na stravične ratne zločine koji su se tada još činili širom Balkana.

Nije bilo uhodanih procedura, ni sudskog presedana još od Nurnberga, a Ujedinjene nacije, kako se Reid prisjeća uz ironičan osmijeh, nisu čak bile izdvojile ni sredstva za prevodioce.

Naoružan nepokolebljivom odlučnošću, Reidov "Tim 1" odvezao se pravo u ratnu zonu. Pod vojnom pratnjom ušli su u zloglasni logor "Omarska" u Prijedoru kako bi od lokalnih srpskih vlasti zaplijenili hiljade dokumenata i disketa.

Godinama kasnije, upravo je Reid lično izvukao skrivene ratne dnevnike komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića iza lažnog zida u jednom beogradskom stanu.

Gotovo tri decenije pažnja medija bila je usmjerena na sudsku dramu proisteklu iz tih prvih akcija: na sučeljavanja u sudnici koja su privlačila veliku pažnju javnosti, dramatične kazne i historijske osuđujuće i oslobađajuće presude protiv "krupnih riba" iz ratova.

Ali nova knjiga koja spaja tekst i fotografiju – Resolution 808: Inside the Yugoslavia Tribunal (“Rezolucija 808: Unutar Tribunala za bivšu Jugoslaviju”) – donosi temeljit zaokret u perspektivi, prenosi BIRN.

Knjiga nizozemske novinarke Jorie Horsthuis i italijanskog dokumentarnog fotografa Martina Lombezzija bit će objavljena krajem ovog mjeseca.

Zalazeći iza debelog stakla galerije za javnost, autori daju glas nevidljivoj ljudskoj mašini koja je omogućavala rad suda tokom 24 godine i 10.800 sudskih dana: prevodiocima, radnicima u fotokopirnici, zaštitarima i istraživačima čiji su se životi trajno isprepleli s pravnim ustrojstvom tranzicijske pravde.

"To je bila naša prava priča"

"Međunarodna javnost obično dobija samo uglađene, proračunate izjave glasnogovornika ili predstavnika institucija, iza čijih riječi stoji jasno osmišljena politička strategija”, rekla je Horsthuis i dodala:

"Shvatili smo da obični ljudi koji rade iza kulisa imaju mnogo iskreniju, neuljepšanu priču, jer nemaju nikakav lični interes osim da ispričaju kako je zaista bilo živjeti unutar tog mehanizma."

Za ovo dvoje nezavisnih autora, pristup tom institucionalnom mehanizmu zahtijevao je iscrpljujuće pregovore sa službom za odnose s javnošću, koja je brižno čuvala imidž suda.

Ured za medije Tribunala očekivao je da će voditi standardne, institucionalne intervjue o zvaničnim pravnim dostignućima suda.

Zbunilo ih je kada su Lombezzi i Horsthuis insistirali da razgovaraju s Janom Kraltom, rođenim Hažaninom koji je karijeru započeo 1995. godine u podrumskoj fotokopirnici, ručno izrađujući 40.000 stranica dokaznog materijala mjesečno za neispavane istražitelje.

"Nisu razumjeli zašto želimo razgovarati s nekim ko organizuje putovanja zaposlenih, niti zašto Martino snima vrhunske dokumentarne fotografije praznog hodnika ili pokvarenog fotokopir-aparata”, kroz smijeh govori Horsthuis.

"Ali uložili smo mjesece samo da bismo mogli slobodno prolaziti kroz ta vrata. Sada, na predstavljanjima u Italiji i Nizozemskoj uoči izlaska knjige, bivši zaposlenici gledaju upravo te fotografije praznih prostora i govore nam: 'Vratili ste nas u prošlost. To je bila naša prava priča.'"

Traume iz prevodilačke kabine

Prevoditi rat znači nasilno potisnuti vlastitu ljudskost, a ta je stvarnost bila najvidljivija u kabinama za simultano prevođenje.

U složenom sistemu Tribunala, sva svjedočenja morala su se prevoditi na engleski, francuski i diplomatski oblikovanu jezičku kategoriju poznatu kao B/H/S – bosanski/hrvatski/srpski – zajednički naziv nastao nakon raspada srpskohrvatskog jezika.

Autori su shvatili da za lokalno osoblje angažovano s prostora bivše Jugoslavije suđenje nije bilo apstraktna pravna vježba, nego nastavak borbe za opstanak. Horsthuis prati iskustvo Elmedine Podrug, sarajevske studentice koja je tokom 1.425 dana opsade glavnog grada izbjegavala snajpersku vatru kako bi išla na fakultet, a 2002. godine preselila se u Haag.

Odmah bačena u vatru, Podrug se našla u ulozi prevoditeljice na suđenju generalu VRS-a Stanislavu Galiću, čovjeku koji je rukovodio terorisanjem njenog grada.

Istovremeno je gledala dokazne fotografije naselja u kojem je odrasla i prepoznavala imena svojih komšija na spiskovima svjedoka.

"Novinari i prevodioci nose vrlo sličan, težak teret; te stravične priče ostaju duboko u nama”, primjećuje Horsthuis, povlačeći paralelu s vlastitim iskustvom vođenja intervjua.

"Te su žene lično proživjele rat, a zatim su morale sjediti u hladnoj, sterilnoj kabini u Zapadnoj Evropi i iznova slušati o tim zločinima. Ali za mene je najsnažnije otkriće bio osjećaj potpune nemoći koji su doživljavale kada su doslovno morale postati glas počinioca."

Stroga profesionalna etika nalagala je da prevoditeljice poput Simonide Stošić iz Beograda s potpunom, nepokolebljivom neutralnošću i preciznošću prenose krajnje eksplicitne, mizogine opise iz predmeta koji su se 2000. godine vodili zbog "logora za silovanje" u Foči.

"Morale su izgovarati riječi muškaraca koji su svjesno lagali ili širili mržnju, potpuno onemogućene da reaguju ili izraze vlastito gađenje”, kaže Horsthuis.

Navečer su te žene šetale obližnjom plažom u Scheveningenu i udisale hladni zrak Sjevernog mora. Bio je to uznemirujući prostorni paradoks, s obzirom na to da se pritvorski objekat UN-a, u kojem su bili smješteni ratni zločinci, nalazio odmah iza dina.

"One su slobodno šetale, dok su muškarci kojima su tokom dana posuđivale glas sjedili iza rešetaka. Zbog toga su duboko razumjele vrijednost lične slobode, onako kako to nikada ne bi mogao neko ko je živio zaštićenim životom u Zapadnoj Evropi”, dodaje Horsthuis.

Zaustavljeni satovi bilježe trenutak pogubljenja

Dok se Horsthuis bavila traumama koje se prenose kroz jezik, Lombezzi je početkom 2018. godine proveo četiri intenzivna dana u strogo osiguranim trezorima Tužilaštva, gdje je postavio minijaturni fotografski studio kako bi dokumentovao materijalne ostatke rata.

Uz pomoć glavnog arhiviste Iaina Reida, Lombezzi je fotografisao predmete iz Odjela za dokazni materijal, čija je zbirka obuhvatala dva kilometra polica, 9,2 miliona stranica i 14.000 pojedinačnih fizičkih predmeta.

Među najpotresnijim fotografijama u knjizi nalazi se prikaz četiri mehanička ručna sata – tri marke Seiko i jednog marke Orient – ekshumirana iz masovnih grobnica žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine.

Budući da su se ovi satovi automatski navijali svakodnevnim pokretima ručnog zgloba osobe koja ih nosi, njihovo iznenadno, istovremeno zaustavljanje 15. jula 1995. godine pružilo je tužiocima nepobitan naučni dokaz o tačnom danu masovnih pogubljenja, zabilježen u samim mehanizmima satova.

"Želio sam napraviti vizuelni katalog koji ove predmete prikazuje čistom, ogoljenom estetikom fotografije proizvoda”, kaže Lombezzi za BIRN i naglašava:

"Ali ta komercijalna jasnoća stvara užasan emocionalni kontrast kada čitalac shvati kakva se okrutna historija krije iza njih. Kao fotografa, fascinira me ono što prošlost ostavlja iza sebe u sadašnjosti. Ne možete fotografisati duha, ali možete osjetiti njegovo prisustvo u hladnom metalu sata, mirisu starih arhivskih kutija ili plastičnim vrećama u kojima se nalaze dječije školske sveske".

Te školske sveske, primjećuje Horsthuis, otkrivaju razornu materijalnu oskudicu tokom rata.

Budući da je pripadnicima vojske bosanskih Srba ponestalo papira, obavještajci su strogo povjerljive presretnute radiokomunikacije zapisivali direktno na stranice dječijih sveski.

"Otvorite svesku na čijim su koricama šareni, bezazleni crteži praščića ili čovjeka sa sunčanim naočalama, a unutra, urednim rukopisom, stoji zloglasna naredba ‘Pobijte ih sve’, izdata tokom pada Srebrenice [1995. godine]”, kaže ona i ističe:

"Taj nadrealni spoj unosi neposrednu stvarnost rata u prostoriju."

Šok zbog ratnih zločinaca sa statusom "slavnih ličnosti"

Najosjetljiviji dio projekta počeo je kada su autori napustili uređeno institucionalno okruženje Nizozemske i s projektom knjige došli na ulice BiH, Srbije i Kosova kako bi dokumentovali način na koji su domaća pravosuđa preuzela posao MKSJ-a.

Zatekli su lokalni pravosudni sistem paralizovan političkim blokadama, nedostatkom sredstava i pogubnom utrkom s vremenom, dok ključni svjedoci stare i umiru.

Još više ih je uznemirio neobični fenomen “haških zvijezda”. Umjesto društvenog odbacivanja, osuđene ratne zločince koji se nakon odsluženja kazni vraćaju u regiju često dočekuju masovna javna slavlja, daju im se istaknuti medijski prostori i ponovo ih se prima u političke strukture.

"To je nešto što UN uopće nije predvidio kada je 1993. godine osnovao sud”, kaže Horsthuis i navodi:

"Tribunal je na terenu zapravo izazvao suprotan učinak – dodatnu polarizaciju. Odlučivati o tome kako te osuđenike nakon povratka vizuelno predstaviti i citirati u knjizi bilo je kao hodati po tankom staklu. Nismo ih mogli ignorisati jer su još živi i aktivno oblikuju politički prostor, ali morali smo paziti da im ne ponudimo nekritičku platformu za revizionizam."

U tom mračnom ozračju institucionalnog poricanja, autori su najdublju inspiraciju pronašli ne u sudovima, nego u odlučnom otporu mladih aktivista na lokalnom nivou, posebno u Beogradu.

"Ti mladi ljudi bore se protiv veličanja ratnih zločinaca koje podržava država, i to u brutalnim uslovima. Izloženi su snažnom uznemiravanju, ne samo od desničarskih nacionalističkih grupa nego i od vlastitih porodica i prijatelja koji odbijaju suočavanje s prošlošću. Njihova hrabrost je ogromna i upravo oni drže ključ budućnosti regije", poručio je Horsthuis.

U konačnici, Rezolucija 808 ne nastoji biti konačni sudija složenog naslijeđa Tribunala. Umjesto toga, služi kao višeslojan, duboko ljudski historijski instrument, osmišljen da razbije krute, etnički polarizovane historijske narative kojima se podučavaju poslijeratne generacije širom Balkana.

"Ovu knjigu nismo napisali da bismo sudili”, zaključuje Horsthuis i poručuje:

“Napisali smo je da mlađim generacijama pružimo prostor da se odmaknu od propagande, sagledaju ljudsku cijenu i konačno počnu samostalno razmišljati i preispitivati.”

Na kraju, Rezolucija 808 ostavlja potresan podsjetnik da se, iako sudovi mogu zatvoriti vrata a sudije potpisati posljednje presude, struktura traume ne može jednostavno arhivirati.

Pravda, kao isključivo pravni mehanizam, djeluje u sterilnom prostoru; oporavak, međutim, ostaje zamršena ljudska borba koja se vodi u tihim prevodilačkim kabinama i teškoj tišini običnih domova.

Bilježeći otkucaje satova preminulih uporedo sa zajedničkim noćnim morama živih, knjiga pokazuje da se istinska tranzicijska pravda ne nalazi u velikim izjavama političara, nego u tihoj hrabrosti onih koji odbijaju dopustiti da duhovi prošlosti budu pokopani u tišini, prenosi BIRN.

(Vijesti.ba)