Bošnjaci kod Bosanskog Petrovca suočeni s gašenjem povratničkog života

Bjelajsko polje, smješteno između sela i obronaka Osječenice, svjedoči o prostoru čiji značaj nadilazi njegove prirodne vrijednosti. Njegovu prepoznatljivu vizuru obilježava Stari grad Bjelaj, srednjovjekovna utvrda koja se u pisanim historijskim izvorima prvi put spominje 1495. godine, a status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine dobila je 2007. godine.

Ovo naselje vezano je i za život i stvaralaštvo književnika Ahmeta Hromadžića, koji je upravo u Bjelaju rođen, a zavičajni prostor ostavio je trag u njegovoj književnosti.

Međutim, historijsko naslijeđe i prirodni potencijali nisu dovoljni da zaustave demografsko pražnjenje. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u samom naseljenom mjestu živjelo je 187 stanovnika, dok je šire područje Bjelaja, zajedno s okolnim zaseocima, imalo 569 stanovnika. Nakon rata uslijedio je povratak i obnova domaćinstava, ali se dio stanovništva tokom narednih godina ponovo iselio, posebno mlađe porodice.

Jedan od onih koji su se vratili i ostali jeste šezdesetogodišnji Muharem Mumćehajić, koji se bavi stočarstvom i živi od uzgoja i prodaje teladi. Kaže da mu materijalno ne nedostaje mnogo, ali da je najveći problem to što je selo ostalo bez ljudi.

- Poslije onoga rata Bjelaj se nekako oporavio, bilo je ljudi, bilo je života. Dobro se oporavio, bilo je 181 duša tad ovdje. A sada nakon ovog rata činilo se da ide dobro, a onda je stao povratak i sad nema naroda - kaže Mumćehajić.

Posebno pamti vrijeme kada je u selu bila razvijena tradicija izrade ćilima, kojom su se bavile žene iz domaćinstava.

- Bjelaj je poznat po ćilimima. Žene su vezle ćilime i od toga se živjelo. Nekad se na deset mjesta ovdje moglo čuti kako žene vezu ćilime i pjevaju. A sada žive duše nema - prisjeća se.

Promjene su vidljive i u svakodnevnom životu. Iako je nakon rata izgrađena vodovodna mreža i priključci dovedeni do domaćinstava, stanovnici i dalje imaju problema s redovnim snabdijevanjem pitkom vodom, posebno tokom redukcija. Mumćehajić smatra da postoje i nedostaci u načinu raspodjele vode između domaćinstava smještenih na različitim nadmorskim visinama.

Jedan od najočitijih pokazatelja demografskog pada jeste zatvaranje nekadašnje škole. Mumćehajić se prisjeća učiteljice Hasnije, koja je dolazila iz Bihaća i pokušavala održati nastavu uprkos sve manjem broju učenika.

- Sjećam se kada mi je rekla da je djece sve manje i da će nju i djecu prebaciti u školu u Bosanski Petrovac, a ovu će zatvoriti. Molio sam je da pokuša sve da škola opstane i ona se jako trudila, ali džaba kada je djece sve manje bilo. Na kraju je ostalo petero djece različitog uzrasta i škola je zatvorena - navodi on.

Djeca iz rijetkih preostalih porodica danas školu pohađaju u Bosanskom Petrovcu, udaljenom oko 20 kilometara, dok srednjoškolci koji se obrazuju u Bihaću putuju oko 45 kilometara. Redovne autobuske linije nema, pa roditelji prijevoz moraju organizirati samostalno.

Smanjenje broja stanovnika odrazilo se i na vjerski život. Džamija u Bjelaju obnovljena je nakon rata i zvanično otvorena 2006. godine, ali džemat danas nema stalnog imama. Dnevni namazi i džuma-namaz ne obavljaju se redovno, dok se tokom ramazana organizira vjerski život uz pomoć imama i mladog softe koji pohađa Medresu u Cazinu.

Mumćehajić pamti prve godine nakon obnove džamije, kada je na teravih-namazu bilo tridesetak, a ponekad i četrdesetak džematlija.

- Isprva smo obavljali vjerske molitve tokom ramazana po kućama dok nismo obnovili džamiju, a onda se vjerski život počeo oporavljati. Imali smo stalne imame, a nakon toga ih se izmijenjalo nekoliko. Danas nemamo imama osim uz ramazan, kada selo vjerski oživi, klanjaju se teravije i ponovo se osjeti duh islama - govori on.

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bosanski Petrovac Mirzet-ef. Spahić potvrđuje da je stanje u džematu teško, a kao ključne probleme navodi mali broj stanovnika, nedostatak finansijskih sredstava i nedovoljno funkcioniranje džematskog odbora.

- Nekad je bilo oko 80 kuća povratnika. Danas je vrlo malo domaćinstava koja žive u Bjelaju. Djece u mektebu nema, a ima dvoje-troje djece koja školu i mekteb pohađaju u Bosanskom Petrovcu - kaže Spahić.

Podsjeća da je Halid-ef. Bobić u Bjelaj došao 2010. godine i da je tokom njegovog službovanja vjerski život bio znatno aktivniji, uz veći broj djece i omladine. Nakon njegovog odlaska 2017. godine u džematu su se mijenjali imami, ali nije uspostavljen dugoročan kontinuitet.

Spahić navodi da džemat nema mogućnost osigurati odgovarajuća primanja za stalnog imama, zbog čega je teško očekivati da se neko duže zadrži u ovom mjestu.

- Džemat nema para da plaća stalnog imama. Problem odlaska imama javlja se zbog izuzetno male plaće, koja je i prije ove inflacije iznosila oko 650 KM, što je nedovoljno za život čak i ovdje u Bjelaju. Ne možete zadržati imama s takvom plaćom, a mi ne možemo više od toga osigurati - ističe Spahić.

Dodaje da postoje i problemi u održavanju džamije, njenog dvorišta i džematske kuće, koja je obnovljena nakon rata, ali je danas u lošem stanju.

Osim obrazovanja i vjerskog života, stanovnici ukazuju i na nedostatak zdravstvene zaštite. Bjelaj nema ambulantu, a stariji mještani zbog zdravstvenih usluga moraju putovati u Bosanski Petrovac. Mumćehajić smatra da bi prostor mjesne zajednice, smješten uz nekadašnju školu, mogao biti iskorišten za povremeni dolazak ljekara i medicinske sestre.

- Tu bi se mogla smjestiti ambulanta, barem da nam jednom sedmično dolaze ljekar i medicinska sestra, kako ljudi ne bi morali ići u Bosanski Petrovac zbog nekih običnih stvari - kaže.

Govoreći o odnosu vlasti prema povratničkim naseljima, Mumćehajić smatra da se potrebe Bjelaja posebno aktueliziraju u vrijeme izbornih kampanja, dok nakon toga izostaje kontinuitet u rješavanju problema.

- Kad je vrijeme izbora, onda nam dolaze i posjećuju nas, čak nam dovoze i cisterne vode da nas opskrbe. Brinu se tih dana za nas, ali nakon izbora ponovo ostajemo zaboravljeni - navodi on.

Kao neiskorištene mogućnosti za razvoj ovog područja ističu se poljoprivreda, stočarstvo i kulturno-historijski turizam. Bjelajsko polje pruža povoljne uvjete za poljoprivrednu proizvodnju, dok prirodna vrela Sinanovac i Madžorac predstavljaju značajan vodni resurs. Stari grad Bjelaj, kao nacionalni spomenik i historijski lokalitet, mogao bi biti važna turistička destinacija.

Ipak, mještani smatraju da bez ulaganja u osnovnu infrastrukturu, stabilnog vodosnabdijevanja, uređenih puteva, zdravstvene zaštite i mogućnosti zapošljavanja nije realno očekivati značajniji povratak mlađeg stanovništva.

Priča iz Bjelaja otvara šire pitanje održivosti povratka u ruralnim područjima Unsko-sanskog kantona, gdje obnova stambenih i vjerskih objekata nije uvijek bila praćena stvaranjem uvjeta za dugoročan život.

Iskustvo ovog naselja pokazuje da povratak ne završava obnovom kuće, nego tek onda kada stanovnici imaju mogućnost obrazovanja, zdravstvene zaštite, zaposlenja i organiziranog društvenog i vjerskog života.

(Vijesti.ba / Fena)