Test daje odgovor: Da li biste željeli znati da vam je život skraćen?

Upravo takvu dilemu imala je Laura Sides kada joj je ponuđeno da uradi genetski test i sazna je li od oca naslijedila rijedak oblik demencije koja se javlja u mlađoj životnoj dobi.

Njen otac obolio je u četrdesetim godinama.

Laura je o odluci da se testira i o tome kako je to saznanje utjecalo na njen daljnji život razgovarala s dr. Sian Williams, voditeljicom podcasta „Life Changing“ (Životne promjene) na BBC Radiju 4.

Laura kaže da je tokom odrastanja uvijek bila veoma bliska s ocem jer su imali „sličnu narav“.

Njen otac bio je ljekar opće prakse i „najdivniji, najbrižniji otac“, kaže ona.

Kada su simptomi Alzheimerove bolesti postali ozbiljni, Laura je napustila fakultet kako bi brinula o ocu.

„Zaista smo provodili divne trenutke zajedno“, prisjeća se njihovih odlazaka do svjetionika i sakupljanja podmetača za čaše.

„Pripremala sam mu kupke, puštala muziku i polijevala mu glavu toplom vodom iz bokala. Obožavao je to“.

Tokom jednog odlaska s ocem na pregled, ljekar joj je saopćio da postoji 50 posto vjerovatnoće da će i ona oboljeti od istog oblika Alzheimerove bolesti koja se javlja u mlađoj životnoj dobi, odnosno kod osoba mlađih od 65 godina, najčešće u četrdesetim ili pedesetim godinama.

„Jedino o čemu sam mogla razmišljati jeste da bi testiranje bilo kao bacanje novčića“, kaže ona.

„Još sam bila potpuno zaokupljena svime što se dešavalo s njim, mojim ocem.

„Jednostavno sam tu informaciju potisnula duboko u sebe“.

Laura je tek napunila 21 godinu kada je počela brinuti o ocu.

Lorin otac preminuo je 2009. godine, samo godinu nakon njene majke.

„Odjednom me obuzela neodoljiva želja da odem“, kaže ona.

Otišla je sama na putovanje oko svijeta, a na kraju se nastanila u Melbourneu u Australiji.

Upravo tamo su je „sve češće počele obuzimati misli“ da je možda naslijedila očevu bolest, pa je 2013. godine otišla na pregled kod specijaliste.

On joj je rekao da genetski test sa sigurnošću od 99,999 posto može utvrditi je li naslijedila gen za demenciju koja se javlja u mlađoj životnoj dobi.

Rekao joj je da će, ukoliko nosi taj gen, njene kognitivne sposobnosti početi opadati između 46. i 48. godine.

„Samo sam pomislila: 'Još nisam spremna za to, ne želim uraditi test'“.

'Izuzetno nervozna'

Laura kaže da je bila „izuzetno nervozna“.

Na zakazani razgovor s ljekarima otišla je sama, ali je rezervisala sto u restoranu za ručak s prijateljicom.

„Rekla sam im: 'Odmah pređite na stvar'. Odgovorili su: 'Veoma nam je žao, vijesti nisu dobre – naslijedili ste taj gen'“.

Sjeća se da je samo sjedila, kao da joj je u glavi odzvanjala „nejasna buka“.

„Kada sam izašla iz te prostorije, moja prijateljica je briznula u plač“.

Ali Laura nije reagovala.

„Otišle smo na ručak i bilo nam je lijepo.

„Ne znam jesam li uopće bila svjesna šta mi je upravo saopćeno“.

Sa stvarnošću se suočila tek kasnije.

„Bila sam ljuta, osjećala sam da je to strašno nepravedno.

„Bila sam potpuno zbunjena i nisam znala kako sada trebam živjeti.

„Kako čovjek da živi s takvim saznanjem?“.

Laura je učestvovala u medicinskim istraživanjima širom svijeta.

Laura je počela sve više osjećati potrebu da se vrati kući u Ujedinjeno Kraljevstvo, posebno jer je njena sestra bila trudna.

„Nema smisla… živjeti na drugom kraju svijeta kada će ona dobiti bebu“.

Međutim, nastavila je putovati svijetom jer je učestvovala u medicinskim istraživanjima, i prije i nakon što joj je postavljena dijagnoza.

„Osjećala sam da je veoma pozitivno učestvovati u nečemu što je proizašlo iz tako negativne situacije“.

Laura (desno) je kuharica i s dvije prijateljice vodi kafić-restoran i kompaniju za ketering.

Laura danas ima 43 godine i preostale su joj još tri godine do trenutka za koji su ljekari predvidjeli da će početi primjećivati prve simptome bolesti.

„Stalno čekam da mi se nešto počne dešavati.

„Pretpostavljam da će mi se stanje jednog dana pogoršati, ali zbog toga ne gubim san“.

Kaže da je „zahvalna i veoma sretna što u životu ima takve ljude“.

Ipak, teško joj je upoznavati nove ljude.

„Da li da im kažem? Da li da prešutim? Kada je pravi trenutak da im kažem?

„A kada im kažem, najčešće se tu sve završava“.

Međutim, kaže da su joj neki ljudi pokazali da nije bila u pravu kada je to očekivala.

„Pokazali su mi da me neko može voljeti uprkos svemu ovome.

„Zbog toga sam ispunjena spokojem i radošću“.

Laura kaže da je oduvijek „naivno podrazumijevala“ da će jednog dana postati majka.

„To je jedna od rijetkih stvari u životu u koju nikada nisam sumnjala – znala sam da bih bila dobra majka i da to želim.

„Teško mi je… ali nema smisla da se upuštam u to.

„To ne bi bilo pravedno“.

Laura obožava plivanje i želi zaplivati u što više mora.

Danas se Laurin život svodi na stvari koje je „čine sretnom“.

„To nisu velike ambicije, poput želje da vidim Grand Canyon…

„Sada želim provoditi vrijeme s ljudima koje obožavam i uz koje se osjećam sigurno.

„Volim prirodu. Volim biti na otvorenom, obožavam biti u vodi.

„Zvuči kao otrcana fraza, ali vjerujem da su zaista male stvari zapravo one velike.

„Nadam se da ću imati još nekoliko divnih godina na ovom svijetu… uz šampanjac i ostrige, u čemu izuzetno uživam“.

(Vijesti.ba)