16°C
Mostar 18°C
Tuzla 16°C
Banja Luka 15°C
Bihać 17°C
Powered by Dark Sky

27.01.2021 / 20:00 BiH - Piše: Dr. sc. Amir Kliko

Uloga MUP-a RS u genocidu nad Bošnjacima i Hrvatima 1992.

Uloga MUP-a RS u genocidu nad Bošnjacima i Hrvatima 1992.
Foto: Vijesti.ba

Za izvršenje svoje oružane agresije na Hrvatsku, a potom i na Bosnu i Hercegovinu, Srbija je s Crnom Gorom od početka 1991. godine užurbano i uspješno preuzimala komandu nad JNA.

Za to vrijeme SDS se bavio preuzimanjem kontrole nad bosanskohercegovačkim ministarstvom unutrašnjih poslova. Gdje nije mogao preuzeti kontrolu – u sredinama s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom – preko srpskih kadrova je sabotirao, otežavao i nadzirao rad policijskih organa i službenika. Naročito onog rada koji se odnosio na pripreme za odbranu Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije.

Bosna i Hercegovina nije mogla u potpunosti vršiti odbrambene pripreme preko svoje Teritorijalne odbrane jer je ona bila pod komandom SSNO iz Beograda. Iz tog razloga bilo joj je veoma važno njeno ministarstvo unutrašnjih poslova kao jedini legalni i mogući način za pripreme odbrane sa značajnim kadrovskim i drugim potencijalima. Međutim, znala je to i agresorska strana, te se svojski trudila to onemogućiti.

Iako je takozvana skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini proglasila formiranje Srpske republike 9. januara 1992. godine, srpski kadrovi ostali su u strukturama bosanskohercegovačkog MUP-a do pred sami početak oružane agresije. Razlog tome bio je da što duže sabotiraju pripreme patriotskog dijela milicije za odbranu Bosne i Hercegovine i da špijuniraju te pripreme.

Od jeseni 1991. godine centri i stanice javne bezbjednosti s teritorije koji je kontrolirao SDS gotovo su prekinuli svu saradnju sa sjedištem MUP-a u Sarajevu. Ali, na teritoriji koji SDS nije kontrolirao pripadnici milicije srpske nacionalnosti ostali su u svojim matičnim centrima i stanicama, kao i u sjedištu u Sarajevu, do samog početka velikosrpske agresije. Upravo je razlog tome bila sabotaža i špijunaža priprema za odbranu.

Dakle, Srbija je preuzela JNA, a SDS se pripremao iznutra preuzimanjem dijela bosanskohercegovačkog MUP-a, njegovom transformacijom u srpski MUP i osposobljavanjem za agresiju i genocid, ali i sabotažom i špijunažom preostalog dijela MUP-a koji je ostao lojalan legalnoj bosanskohercegovačkoj republičkoj vlasti.

Pripreme za velikosrpsku agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima bile su pažljivo isplanirane i provedene s tačno određenim zadatcima za Srbiju i za nacionalističko rukovodstvo bosanskohercegovačkih Srba. Srbija se bavila transformacijom JNA u srpske vojske, a SDS formiranjem i pripremom policije i paravojnih formacija. S početkom agresije vidjet će se da su to bile kvalitetne i prilično uspješne pripreme.

Paradržavna tvorevina; Srpska republika-kasnije Republika Srpska; nije formirala svoje ministarstvo unutrašnjih poslova kako bi uspostavila red i mir na teritoriji koju je za nju zaposjela JNA nego za izvršenje genocida nad Bošnjacima i Hrvatima.

Uobičajeno je da države u nastanku, ili teritorije koje pokušavaju postati države, formiraju policijske snage i službe kako bi uspostavile vladavinu prava i osigurale mir i bezbjednost svom stanovništvu. Paradržavna tvorevina Srpska republika formirala je svoje ministarstvo unutrašnjih poslova, njegove službe i borbene jedinice kako bi izvršila genocid nad nesrpskim stanovništvom na teritoriji kojim je upravljala. Ako se uporedi sadašnja demografska slika Republike Srpske s prijeratnom u tom dijelu Bosne i Hercegovine onda možemo bez ustručavanja ustvrditi da je MUP RS-a u potpunosti izvršio svoju zadaću i opravdao svoj nastanak.

U maju 1992. godine skupština takozvane Srpske republike usvojila je šest strateških ciljeva. Oni su poredani po prioritetima, odnosno po svojoj važnosti i fazama realizacije. Nije „državno razgraničenje“ naroda po nacionalnom kriterijumu slučajno prvi strateški cilj Srpske republike. On je najvažniji jer bez njegove realizacije ne bi se mogli ostvariti sljedeći strateški ciljevi. Ratni zločinac Ratko Mladić je na toj skupštini jasno kazao i upozorio da ti ciljevi znače genocid.

Do maja 1992. godine većinu teritorije za buduću Srpsku republiku već je obezbjedila JNA tihom okupacijom od jeseni 1991. godine. Genocid nad Bošnjacima i Hrvatima na toj teritoriji ne bi se mogao uspješno provesti bez ostvarenja prvog strateškog cilja, „razgraničenja“, odnosno razdvajanja naroda. Za ostvarenje prvog strateškog cilja, kao uvoda i pripreme za genocid, najzaslužniji su civilni organi vlasti Srpske republike, a najprljaviji posao za nju obavio je MUP Srpske republike kao njena izvršna vlast.

Dok su ostali organi civilne vlasti Srpske republike razdavajali narode propagandom, sijanjem međunacionalne mržnje, davanjem otkaza na poslovima Bošnjacima i Hrvatima, šikaniranjem na nacionalnoj osnovi, stvaranjem straha...pripadnici njenog MUP-a fizički su ih razdvajali hapšenjem, ubijanjem, mučenjem, silovanjem, protjerivanjem, zatvaranjem u koncentracione logore... Tako je MUP Srpske republike (Republike Srpske) najodgovorniji za početnu fazu izvršenja genocida kroz svoju realizaciju njenog prvog strateškog cilja.

Ako je Republika Srpska genocidna tvorevina, njen MUP joj je – kao takvoj – postavio temelje koji za armaturu ima bošnjačke i hrvatske kosti u sebi.

Zatvaranje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u srpske koncentracione logore najvjerodostojniji je primjer stvarnog i fizičkog razdvajanja naroda, a to je u većini slučajeva bio posao srpskog MUP-a. Logoraši koji su preživjeli strahote srpskih logora protjerivani su u inostranstvo ili na teritoriju pod kontrolom oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine što je završna faza tog svirepog oblika „državnog razgraničenja“ – razdvajanja naroda.

Prije „državnog razgraničenja“ naroda – odnosno prije početka realizacije svoje najvažnije zadaće, prvog strateškog cilja Srpske republike – pripadnici milicije koji su se svrstali u redove velikosrpskog agresora obavili su razdvajanje svojih kolega bošnjačke i hrvatske nacionalnosti od sebe. Prve žrtve njihovog dijela provedbe genocida bile su upravo njihove kolege Bošnjaci i Hrvati s kojima su godinama radili u službi i družili se u prijeratnoj miliciji. Nevjerovatno je s kojom revnošću i mržnjom su odradili tu zadaću. Mnoštvo je jako potresnih primjera diljem okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine, od Zvornika, Bratunca i Foče do Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa, Donjeg Vakufa...

Razdvajanje milicionera srpske nacionalnosti od kolega Bošnjaka i Hrvata realizirano je tokom aprila i prve polovine maja 1992. godine, odnosno do usvajanja strateških ciljeva Srpske republike i to nije slučajno. Savršeno je tajmirano kako bi nakon toga mogli nastaviti svoju najvažniju zadaću – provedbu genocida.

Bila su dva načina srpskog razdvajanja milicionera po nacionalnosti. Jedan je provođen na teritoriji s bošnjačkom i hrvatskom većinom. Tu su se pripadnici MUP-a srpske nacionalnosti izdvajali od Bošnjaka i Hrvata, napuštali službu i prelazili na teritoriju pod kontrolom SDS-a, te formirali svoje stanice i centre javne bezbjednosti. Ukoliko su imali priliku krali su svu opremu koju su mogli ili su je uništavali ako je nisu mogli otuđiti. Važno je naglasiti da su ovi milicioneri srpske nacionalnosti sasvim dobrovoljno i bez bilo kakvih pritiska napuštali legalni MUP i prelazili u novoformirani i odmetnički srpski.

Drugi način razdvajanja milicionera hrvatske i bošnjačke nacionalnosti od kolega srpske nacionalnosti provođen na teritoriji pod sigurnom kontrolom SDS-a i JNA. Tu se Srbi nisu izdvajali i napuštali centre i stanice javne bezbjednosti nego su nasilno izbacivali kolege Bošnjake i Hrvate. Prvo su ih tjerali da potpišu izjave lojalnosti srpskim vlastima, a kada su to oni odbijali onda su im davali otkaze iz službe što je bilo protivzakonito. Čak i one koji su potpisivali te izjave ubrzo su izbacivali iz službe. Nažalost, to nije jedino zlo koje su milicioneri srpske nacionalnosti poduzeli prema svojim kolegama Bošnjacima i Hrvatima. Upravo su njih prve hapsili, mučili, ubijali i zatvarali u logore kada su počeli fizički realizirati prvi strateški cilj Srpske republike kao uvod u potpuni genocid.

Srpski milicioneri bili su nemilosrdni. Kako oni obični tako i oni na vrhu. Za primjer može poslužiti jedan događaj sa Stojanom Župljaninom. On je posjećivao Manjaču i nadzirao proces provođenja torture nad logorašima. Jednom prilikom prepoznao je milicionera Mirsada Latića iz Bosanske Dubice. Potapšao ga je po ramenu i rekao upravniku logora pukovniku Božidaru Popoviću: „Da nije bilo ovoga čovjeka ja danas ne bih bio živ.“ Potom je objasnio Popoviću kako ga je Latić svojim tijelom zaštitio na Kosovu 1981. godine. Popović mu je rekao da napiše jednu-dvije rečenice i on će osloboditi Latića. Župljanin je to ignorisao. Nije učinio ništa da se oduži čovjeku koji mu je spasio život jer je bio Bošnjak.

Važno se podsjetiti na ulogu MUP-a Srpske republike u genocidu nad Bošnjacima i Hrvatima Prijedora kojih je ubijeno oko 3 200. Značajan broj njih mučen je i ubijen u nekoliko logora koje je otvorila i držala srpska Stanica javne bezbjednosti Prijedor. Zatočeničke logore sa istom svrhom MUP Srpske republike imao je i u svim drugim okupiranim krajevima Bosne i Hercegovine.

Republika Srpska i sada se uzda u Vojsku Srbije i oslanja na svoj MUP, te je iz tog razloga pristala na zajedničke Oružane snage s Federacijom, ali nikada neće pristati i na zajednički MUP, a poučena iskustvom iz 1992. godine.


Piše: Dr. sc. Amir Kliko (Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA)

(Vijesti.ba)

Izdvajamo