Hrvatski film o masakru u Štrpcima dobio Zlatnu palmu

„Čovjek koji nije mogao šutjeti“ postao je time prvi hrvatski filma sa glavnom nagradom na najprestižnijem svjetskom filmskom festivalu.

Slijepčevićev film temelji se na istinitom događaju iz rata 1993., tzv. masakru u Štrpcima, kad su srpske paravojne snage iz istočne Bosne zaustavile voz na pruzi Beograd-Bar i iz vlaka izvele sve putnike muslimanskih imena i prezimena. Jedan jedini putnik se pobunio - ofocir JNA, Hrvat iz kaštela Tomo Buzov. I on je ubijen. Slijepčevićev film pripovijeda taj događaj iz perspektive putnika koji je za razliku od Buzova gledao svoja posla i ostao živ. Njega glumi Goran Bogdan. Film je nastao u produkciji producentske kuće Antitalent.

Zlatna palma za Slijepčevićev film vjerovatno je najveći uspjeh nekog hrvatskog kratkog filma u historiji. Jedini donekle usporediv uspjeh je onaj režisera Jure Pavlovića koji je 2015. za film „Piknik“ dobio Evropsku filmsku nagradu (EFA) i nagradu u Berlinu.

Od 1990. ni jedan hrvatski dugometražni film nije igrao u takmičarskom programu Cannesa. Kratka su igrala dva, no Slijepčevićev je prvi koji je nagrađen. Film "Zvizdan“ Dalibora Matanića nagrađen je u Cannesu, ali u popratnom programu Izvjestan pogled.

Jutarnji.hr je o filmu pisali sljedeće: "Čak i u varljivom miru putuju vozovi. Pa je tako i tog 27. februara krenuo voz koji je iz Beograda vozio za crnogorsku luku Bar. U vozu se nalazio i jedan čovjek koji je iz Beograda išao u posjetu sinu, u tom trenutku regrutu na odsluženju vojnog roka. Čovjek o kojem je riječ bio je i sam oficir JNA. Bio je Hrvat porijeklom iz Kaštela. Ime mu je bilo Tomo Buzov.

Ali, pruga Beograd - Bar u jednom kratkom segmentu - devet kilometara - zalazi na teritorij BiH. Tamo je voz i stajao na jednoj stanici - Štrpci. Tog dana, u voz su u Štrpcima ušle paravojne jedinice višegradskog warlorda i kasnijeg haaškog osuđenika Milana Lukića. Vojnici su počeli legitimisati putnike i izdvajati one s muslimanskim imenima i prezimenima. Jedan se od putnika pobunio: Buzov.

Nije mu pomoglo što je imao čin paravojsci faktički nadređene JNA. Nakon prepirke sa zapovjednikom, s ostalim taocima odveden je i on. Ubijen je zajedno s još osamnaest putnika voza, a tijela im nisu pronađena. Cijeli događaj - zbog kojeg se počiniocima više puta sudilo - ostao je upamćen po nazivu željezničke stanice: "masakr u Štrpcima".

Glavnu ulogu u filmu igra Goran Bogdan, a ulogu srpskog zapovjednika - pomalo iznenađujuće - igra francuski glumac Alexis Manenti kojeg lokalna publika pozna (i) po ulozi francuskog onkologa u "Čuvarima formule" Dragana Bjelogrlića. Zanimljivo je da Manenti u još jednom filmu s ovogodišnjeg Cannesa glumi čovjeka iz bivše Jugoslavije. U drami "A son image" (U njenoj slici) korzikanskog režisera Thierryja de Perettija Manenti glumi hrvatskog vojnika koji se zbliži s korzikanskom ratnom reporterkom.

Ulazak "Čovjeka koji nije mogao šutjeti" u Cannes primljen je u hrvatskoj filmskoj sredini kao svojevrsno iznenađenje, jer režiser Slijepčević dosad nije bio istaknut kao igrani režiser. Bio je kudikamo poznatiji kao dokumentarist: dva su mu duga dokumentarca ("Srbenka" i "Gangster te voli") bili čak i mali hitovi, za dokumentarce je dobio svu silu nagrada od četiri u Sarajevu pa do Prix Europa. Ovo je prvi put da se ovako istakao i igranim radom.

Jutarnji podsjeća i na intervju s režiserom. Među ostalim nam je rekao: Prije pet godina producent Danijel Pek poslao mi je tekst Borisa Dežulovića o Tomi Buzovu, s prijedlogom da radimo film o tom događaju. Tad sam prvi put i saznao za taj stravični slučaj. Viziju budućeg filma dobio sam praktički odmah. Sinopsis je stao u SMS poruku, Peku se svidio i tako je počelo.

Tomo Buzov, penzionisani kapetan JNA porijeklom iz Kaštela, istinski je heroj. Slučajno se zatekao u vozu koji je 1993. zaustavila srpska paravojna jedinica u akciji etničkog čišćenja. Počeli su legitimisati putnike te odvoditi iz voza one koji su imali muslimanska imena. Buzov se vojnicima suprotstavio, iako sam nije bio direktno ugrožen.

Taj junački čin koštao ga je života, odveden je zajedno s još 19 civila kojima se nakon toga gubi svaki trag. Porodice su se još neko vrijeme nadale da su oteti putnici negdje živi, da ih drže kao taoce i da će biti vraćeni u razmjeni zarobljenika. Međutim, svi su pogubljeni nedugo nakon otmice.

(Vijesti.ba)