Lutke za sudare i robotske ruke: Kako se testiraju sjedišta u avionu

Programirano je da izvrši ovaj svakodnevni zadatak ne manje od 28.000 puta, danju i noću, više od nedelju dana. I neće dobiti čak ni vrećicu kikirikija, prenosi BBC.

„Možemo izmjeriti silu koju robot mora primijeniti na to“, kaže Gerald King, šef inženjeringa u Thompson Aero Seatingu u Banbridgeu. „Da li se povećava? Šta znači više trenja.”

Thompson pravi sjedišta prve klase i poslovne klase – one skupe vrste obično ispred putničkih aviona, sa sopstvenim kućištima koja simuliraju privatnost, ugrađenim sistemima za zabavu i gomilom prostora za noge. Kompanija ima razne mašine za testiranje dugovječnosti i sigurnosti ovakvih sjedišta. Uključujući i novi objekat vrijedan 7,5 miliona funti, otvoren prošle jeseni, gdje su lutke za crash test vezane za sjedište i oborene na kratkoj stazi nevjerovatnim brzinama.

Ideja je osigurati da sjedište - i putnik - prežive kratko izlaganje 16 g. To je jedini objekat te vrste na ostrvu Irskoj.

Thompson, međutim, može zaobići ovaj problem sa svojim objektima za testiranje u kući, objašnjava Colm McEvoy, potpredsjednik. On kaže da je firma trenutno u stanju da zadovolji potrebe svojih kupaca, iako dodaje: „Moramo biti veoma strateški u pogledu novih kupaca. Više od 650 ljudi radi na Thompsonovim lokacijama u Sjevernoj Irskoj, ali, u vrijeme pisanja ovog teksta, kompanija je na svojoj web stranici imala više od desetak slobodnih radnih mjesta. „Mi smo u konkurenciji sa drugim proizvodnim kompanijama da pokušamo da obezbedimo najbolje talente“, kaže g. McEvoy.

Uprkos ovom izazovu, Thompson ima petogodišnji plan da umnoži svoju godišnju proizvodnju mjesta. G. McEvoy me pokazuje po fabričkom podu na lokaciji Portadown, gdje su radnici zauzeti zakivanjem aluminijskih dijelova sjedišta i provjeravanjem složenih ožičenja za sisteme zabave u ovim skupim strukturama – svako sjedište košta "desetine hiljada" izrada, kaže G. McEvoy.

“Ovo sjedište ispred vas je najkompleksnije sjedište koje pravimo,” dodaje Eoin Murray, operativni menadžer. Potrebno je oko 100 sati da se visokokvalifikovani radnici ovde sakupe u potpunosti.

Osim volumena, postoji stalni pritisak da se osmisli novi i bolji dizajn sjedišta, kaže McEvoy. Aviokompanije žele najnoviju i najbolju tehnologiju zabave, na primjer – ekrani od 32 inča sada su uključeni u Thompsonova gornja sjedišta.

"Oni teže nečemu drugačijem, nečemu što ih čini jedinstvenima", dodaje McEvoy. Thompson koristi kožu i meke tkanine na odabranim dijelovima sjedišta i kućišta kako bi pružio luksuzni osjećaj, koji je sve popularniji kod avio kompanija. Sama sedišta se mogu nagnuti u krevete dugačke dva metra, potpuno ravne.

Jedan koji isprobam za sebe je svakako udoban – iako bih vjerovatno morao ležati u njemu oko sedam sati da ga ispravno testiram, mislim u sebi.

„One su dobre firme, vrlo, vrlo dobre firme – one znaju šta rade“, kaže Marisa Garcia, analitičarka vazduhoplovne industrije koja je i sama radila u proizvodnji sedišta, misleći na kompanije sa sedištem u Severnoj Irskoj koje proizvode avione sjedišta. Ona, dodaje, nema nikakve komercijalne veze ni sa jednim od njih.

Uprkos glavoboljama u lancu snabdevanja, proizvođači sedišta su u dobroj poziciji da očiste, ako pokažu da su sposobni da drže korak sa zahtevima industrije, kaže gospođa Garsija: „Potražnja postoji od putnika – a potražnja postoji od avio-kompanija.

(Vijesti.ba)