Može online, ali na šalter: Digitalna BiH traži papir

Kao ključni faktor predstavljaju se stranke koje kontrolišu većinu u klubovima naroda Doma naroda BiH, uz obrazloženje da bez njihove saglasnosti nema prohodnosti zakona. Međutim, praksa pokazuje jednu mnogo opasniju istinu. Stranke se bespotrebno “opterećuju”, jer čak i kada zakon bude usvojen na državnom nivou, njegovo provođenje na nižim nivoima vlasti često se sistematski obesmišljava.

Kakva je korist od državnog zakona ako ga niži nivoi vlasti mogu neutralisati pravilnikom, internim aktom ili birokratskim tumačenjem? Nikakva!

Primjer elektronskog podnošenja poreskih prijava savršeno oslikava tu nakaradnost sistema. Državni zakon omogućava elektronsku komunikaciju i podnošenje prijava, što bi u uređenom sistemu značilo kraj besmislenog hodanja po šalterima. Međutim, u Federaciji BiH pravilnik i dalje insistira da se dokumentacija dostavlja i fizički. Dakle, digitalizacija postoji, ali samo na papiru.

Tako je Pravilnikom propisano je “da se prijava osiguranika na obavezna osiguranja, promjena podataka o osiguraniku i odjava osiguranika vrši se na osnovu Obrasca JS3100 Prijava/Promjena/Odjava osiguranja, kao i da se prijava osiguranika na obavezna osiguranja, promjena podataka o osiguraniku i odjava osiguranika može podnijeti i elektronskim putem (Obrazac JS3100E Prijava/Promjena/Odjava osiguranja)”.

I cijela suština apsurda stane u jedno birokratsko „i“.

“Imajući u vidu naprijed navedeno, Obrazac JS3100 Prijava/Promjena/Odjava osiguranja, je potrebno (do izmjene naprijed navedenih propisa u vezi sa predmetnim) podnositi i u papirnoj formi”, navode iz Federalnog ministarstva finansija.

To slovo “i” postalo je simbol domaće administracije, sve može moderno, ali mora i zastarjelo. Može digitalno, ali mora i pečat, fascikla, kopija i odlazak na šalter.

Posljedice osjećaju privrednici i radnici koji gube sate noseći papire koje je sistem već zaprimio elektronski. Troši se papir, gorivo, vrijeme i novac samo da bi birokratija opravdala samu sebe.

Najopasnije u svemu jeste što je društvo gotovo oguglalo na ovakve pojave. Malo ko postavlja pitanje kako pravilnik može derogirati duh zakona. Još manje ih traži sudsku ocjenu takvih propisa. I zato možda pravo pitanje više nije ko ima većinu u Domu naroda. Pravo pitanje je ima li država uopšte snagu da natjera vlastite institucije da poštuju zakone koje sama donese.

(Vijesti.ba)