
Nešto što je dugo bilo nezamislivo se ostvarilo - Bosna i Hercegovina je ponovo zaigrala na Svjetskom prvenstvu. I na njemu nije bila tek slučajni prolaznik.
Prije nas su kofere spakovali jedni Nijemci, Nizozemci, Šveđani, Turci, Urugvajci, a Italijane smo lično mi ostavili ispred malih ekrana.
Plasirali se na prvenstvo svijeta nisu ni bivši evropski prvaci Danci i Grci, a kod kuće je ostala Srbija, Mađarska, Ukrajina, Poljska...
Svi oni su ispred TV gledali ko je i šta je postala Bosna i Hercegovina. Ekipa koja se pod ovim istim selektorom i mahom istim igračima ne tako davno nalazila na stubu srama. Koja je proživjela rezultatske golgote protiv Njemačke, Nizozemske, Luksemburga, sada je zavrijedila aplauze cijelog svijeta.
Možda i značajnije od toga, vratila je ovom narodu nacionalni ponos i pobjednički mentalitet. U ovih 20 dana političke zavrzlame nikoga nisu zanimale. Svi su disali kao jedno, srčano navijali i pozdravljali svako uklizavanje naših igrača, svaki izboreni aut, a slavili su se i golovi. Zabijali su Jovo, Kerim i Ermin dva puta.
Zvona jedne sarajevske crkve pozdravljala su svaki od njih, a pred Begovom džamijom ljudi su klanjali odjeveni u dresove Zmajeva. Zar to nije ravno osvajanju Svjetskog prvenstva?
Ono što nije uspio niko - uspjeli su oni. Dječaci čiji su roditelji 90-tih godina utekli od agresije u bijeli svijet sada su izrasli u velike ljude i sjajne fudbalere za koje će se tek čuti.
Amerika nas je upoznala i u njoj smo se asimilirali, baš kako je i opjevala Dubioza, a uskoro će nas upoznati i Velika Britanija na čijem će se tlu igrati Evropsko prvenstvo 2028. i na kojem će četiri godine stariji i iskusniji Zmajevi tek pokazati šta znaju!
Salko Grebović
(Vijesti.ba)
Chat čitatelja